Govor predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Nebojše Radmanovića na Konferenciji „Bosna i Hercegovina i Zapadni Balkan – put naprijed“, EGMONT Institut
BOSNA I HERCEGOVINA I ZAPADNI BALKAN - PUT NAPRIJED
Uvaženi predsjedavajući,
dame i gospodo,
poštovani prijatelji!
Na početku želim da zahvalim rukovodstvu i osoblju Kraljevskog instituta za međunarodne odnose, Egmont iz Bruxellesa, što mi je pružena mogućnost da pred ovim uvaženim skupom iznesem vlastito gledanje na današnje i buduće političke odnose u BiH, u zemljama Zapadnog Balkana i Evrope.
Dame i gospodo!
Dozvolite mi da započnem jednim simboličnim poređenjem. Ivo Andrić, pisac rođen u Bosni i Hercegovini, jedini nobelovac iz oblasti književnosti iz zemalja Zapadnog Balkana, bio je fasciniran mostovima, što je česta metafora i motiv njegovih književnih djela.
On je jednom prilikom rekao:
«Od svega što čovjek radi i gradi, na svetu, ništa nije vrednije od mostova.“
Mi koji danas živimo i radimo u Evropi i zemljama Zapadnog Balkana u prilici smo da više nego ikada do sada, napravimo taj tako potreban most prema budućnosti. Zbog toga je to za nas još veći izazov, ali on nije ništa prema nagradi koju možemo dobiti za taj hrabri poduhvat. To su mirna i prosperitetna Evropa i Balkan, oslobođeni duhova prošlosti i historijskih sukoba.
Međutim, činjenica od koje treba krenuti kada se razmatra budućnost Bosne i Hercegovine i Zapadnog Balkana jeste težak teret prošlosti.
Da podsjetim, prošle godine navršilo se sto trideset godina od Berlinskog kongresa, sto godina od austrugarske aneksije BiH i devedeset godina od kraja Prvog svjetskog rata, kada su u strašnom ratnom sukobu nestala četiri carstva, koja su, svako na svoj način, imala uticaj na političke prilike u BiH i na Balkanu. Ovom prilikom nema potrebe šire elaborirati teško naslijeđe druge polovine XX vijeka.
Odnos Evrope i Balkana kroz dugi niz godina kretao se između dvije krajnosti: sistematskog zapostavljanja i nasilnih intervencija u unutrašnje odnose na Balkanu. I jedan i drugi pristup, dugoročno su se pokazali pogrešnima. U praktičnom političkom životu ovakav pristup je donosio više štete nego koristi narodima i zemljama Balkana.
Iz današnje perspektive gledano, odgovornost za nezadovoljavajuće političko i društveno-ekonomskog stanje na Balkanu treba tražiti, prvo među političkim elitama njegovih zemalja, ali, i na strani velikih sila i međunarodne zajednice. Historijski posmatrano, današnja politička situacija u BiH i drugim balkanskim zemljama dio je šireg političkog konteksta neriješenih pitanja, koja svoje porijeklo vuku još od vremena tzv. Istočnog pitanja, aneksije BiH od Austrougarske, preko balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata, stvaranja Jugoslavije i konačno, do njenog raspada devedesetih godina dvadesetog vijeka.
Slabosti pristupa moderne Evrope balkanskim pitanjima evidentni su još od početka devedesetih godina, kada je ispoljena nezainteresovanost i neodlučnost Evropljana praktično dovela do odbacivanja jednog od prvih planova za unutrašnju ustavnu transformaciju zemlje u miru, kada su za to još postojale realne političke mogućnosti. Ovom prilikom treba reći da su svi dosadašnji visoki predstavnici u BiH bili iz evropskih zemalja, i da po toj liniji Evropa snosi značajnu odgovornost za političko stanje u BiH posljednjih godina. Danas se stiče utisak da je Evropa napustila BiH.
Koja je današnja osnova sa koje krećemo u budućnosti?
Posljednjih godina Zapadni Balkan prolazi kroz «šok evropeizacije», proces koji djeluje poput groznice koja trese cijelo društvo i iz temelja mijenja naše dosadašnje navike i odnose.
Zapadni Balkan se danas nalazi na razmeđu marginalizacije i integracije. Obećanja u pogledu evropske perspektive ove regije data na brojnim samitima EU ne smiju biti iznevjerena, jer bi to gurnulo Zapadni Balkan u još veću depresiju i izolaciju. Neodlučnost Evrope u tom pogledu već sada rađa evroskepticizam u BiH i drugim zemljama Zapadnog Balkana. Naprotiv, integrativni procesi Zapadnog Balkana u EU moraju biti pojačani i podržani konkretnim finansijskim i političkim mjerama koje bi pokrenule brži ekonomski razvoj ove regije.
Zemlje Zapadnog Balkana na putu u EU su, jedne u odnosu na druge, istovremeno partneri i konkurenti. Takva situacija ih objektivno primorava na saradnju i takmičenje u postizanju postavljenog cilja. Ravnoteža ovih ambicija, realizam i praktično rješavanje konkretnih pitanja koja danas koče njihove međusobne odnose, predstavljaju najbolji način stabilizacije ove regije i bržeg priključenja EU.
Nakon analize višegodišnje uloge međunarodne zajednice u BiH, čini se da EU nema jasne, realne strategije i konkretne politike prema BiH koja bi otvorila prostor za uspješan napredak zemlje.
To je potvrdio i jedan od prethodnih visokih predstavnika u BiH, u svom oproštajnom govoru, kada je rekao da „više vremena potroši na usklađivanju rada međunarodnih organizacija, nego na stvarni rad sa domaćim vlastima“.
Stanovništvo i političke stranke u BiH se u velikom procentu izjašnjavaju za pristupanje zemlje Evropskoj uniji. Tome doprinosi i opće saznanje da je BiH po svim objektivnim historijskim, geografskim, političkim i kulturnim mjerilima evropska zemlja, bez obzira na to što nije formalni član Evropske unije. Prošle godine, BiH je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, što je prvi ugovorni odnos BiH sa EU u procesu evropskih integracija. To je važan i podsticajan korak za našu zemlju na njenom putu do konačnog članstva u EU. Također, iste godine odnos BiH sa NATO savezom podignut je na nivo intenzivnog dijaloga, što je stepenica više do punopravnog članstva. U tom pogledu, ne možemo biti nezadovoljni postignutim rezultatima na planu evroatlantskih integracija zemlje. Međutim, posljednjih mjeseci zemlja bilježi privremeni zastoj na ovom planu. Lokalni izbori održani u jesen prošle godine su podigli političku retoriku, zategli unutrašnje političke odnose i pojačali prisutne političke razlike između stranaka. Valja naglasiti da su sami lokalni izbori 2008. godine protekli mirno i da su zadovoljili sve međunarodne kriterije.
Ne treba potcjenjivati činjenice da danas u BiH postoje političke snage koje su, svaka iz svojih razloga, frustrirane vlastitim političkim neuspjehom u Daytonu, i sve čine da to opravdaju pred svojim narodima, okrivljujući za to druge u BiH i međunarodnu zajednicu. Te političke snage su u svojoj destrukciji spremne ići tako daleko, da sruše i same temelje Daytonskog mirovnog sporazuma, pri tome potpuno ignorišući i negirajući realne interese mira, stabilnosti i drugih naroda u BiH.
Pritisci za centralizacijom BiH, koji dolaze od dijela domaćih političkih snaga i nekih međunarodnih predstavnika, samo dodatno pojačavaju zahtjeve za još većom decentralizacijom zemlje.
Ignorisanje realnih interesa naroda u BiH ostvarenih Daytonskim mirovnim sporazumom vodi jačanju radikalnih političkih snaga, koje bi mogle destabilizovati postojeće stanje mira.
Kako Zapadni Balkan može dalje?
Potrebno je učiniti napor da se naslijeđe teške prošlosti na racionalan način ostavi iza sebe.
Na ovom mjestu treba upozoriti na nova politička dešavanja koja u budućnosti mogu još više zakomplikovati situaciju na Zapadnom Balkanu, i još više otežati njegovu integraciju u evropske strukture. Prije dvije godine Međunarodni sud pravde u Haagu, donio je, na osnovu tužbe dijela rukovodstva BiH, presudu u postupku protiv Srbije. Sada jedan dio bošnjačkih političkih predstavnika zagovara ponovno pokretanje nastavka suđenja po istoj tužbi protiv Srbije. Nedavno se isti sud proglasio nadležnim po tužbi Hrvatske protiv Srbije, nakon čega je iz Srbije poručeno da će ona odgovoriti protivtužbom protiv Hrvatske. Kada se zna da već godinama traje spor u vezi imena Makedonije i kako se ne nazire rješenje za granični spor između Hrvatske i Slovenije, onda ne možemo biti optimisti, ako ne bude jedne konzistentne, pragmatične i realne evropske politike prema regiji Zapadnog Balkana.
Potrebno je učiniti napor za trajno, prihvatljivo i održivo rješenje pitanja izbjeglih i raseljenih lica na prostoru Zapadnog Balkana. Međutim, pitanje izbjeglih i raseljenih lica u zemljama Zapadnog Balkana, najbolji je primjer nekonzistentnog ponašanja međunarodne zajednice. Za istu kategoriju ljudi u tri zemlje (BiH, Hrvatska, Srbija) primijenjeni su različiti kriteriji i standardi povratka koji su umanjili efekte deklarativnih namjera međunarodne zajednice, tako da imamo potpuno različite rezultate ovih procesa bez šire međunarodne odgovornosti za ove neuspjehe. Dok se u BiH insistira na principu povratka „svih na svoje“, danas se u međunarodnoj zajednici ne govori o povratku Srba u Hrvatsku i na Kosovo.
Strateški dugoročni interes EU, trebao bi biti integracija regije Zapadnog Balkana u evropske političke, ekonomske i sigurnosne strukture. Evropeizaciji ovog dijela svijeta doprinosi i međusobna regionalna saradnja država čiji je krajnji cilj harmonizacija općih prilika u zemljama koje obiluju negativnim iskustvima u bližoj i daljoj prošlosti. Iskustvo i politička praksa na mnogim stranama svijeta pokazuju da povezivanje država i zemalja na regionalnoj osnovi obezbjeđuje najbolje mogućnosti za ostvarivanje razvojnih ciljeva, kako pojedinačnim zemljama, tako i regiji u cjelini.
Razvojem do mira je politička formula za nagomilane probleme Zapadnog Balkana, kako one iz prošlosti, tako i ove današnje. Dugoročno rješenje za stabilnost Balkana je oživljavanje ekonomskog razvoja kojima bi se iskorijenili izvori destruktivnosti u regiji.
Konkurenciju između država regiji na putu prema Evropskoj uniji potrebno je pretvoriti u ravnotežu zajedničkih ambicija, interesa i napora.
Strateška stabilizacija Zapadnog Balkana stvarno će započeti konačnim integralnim pristupom rješavanja njegovih glavnih i otvorenih pitanja, od problematične nezavisnosti Kosova i Metohije, preko višestranog osporavanja Makedonije, do otvorenih nastojanja rušenja Daytonskog mirovnog sporazuma, na kome počiva stabilnost BiH kao demokratske, decentralizovane i složene države sa dva entiteta i tri ravnopravna naroda.
To podrazumijeva strpljivo i uporno diplomatsko i pravno rješenje, u skladu sa međunarodnim pravom, još aktuelnog pitanja Kosova i Metohije, oko kojeg postoje različiti pristupi Beograda i zemalja koje su priznale jednostranu nezavisnost Kosova. Konačan ishod ovog spora treba uvažavati objektivne razlike i interese pojedinih zemalja iz regije, u gledanju na ovo delikatno pitanje koje može ugroziti njegovu stabilnost.
U tom političkom kontekstu, za stabilnost cijele regije izuzetno je važna mirna, demokratska i evropska Srbija.
Međusobna sporenja Slovenije i Hrvatske, oko otvorenih pitanja granice na moru, koja su dovela do blokade pristupnih pregovora Hrvatske u procesu EU integracija, pokazuju do čega mogu dovesti neriješena pitanja između zemalja oko kojih postoje značajne i dugotrajne razlike. Takva situacija dovodi do „domino-efekta“, i može se u budućnosti prenijeti na zemlje Zapadnog Balkana, što može proizvesti nove blokade u procesu evropskih integracija.
Potrebno je popraviti negativnu sliku država Zapadnog Balkana u očima evropskog građanina i birača. Međutim, negativnu sliku Zapadnog Balkana nemoguće je mijenjati tako da to radi svaka zemlja pojedinačno sama za sebe, već samo udruženim naporom i saradnjom svih država regije i angažovanjem svih raspoloživih političkih, ekonomskih i ljudskih resursa. Zato je potrebno da se EU pojačano angažuje na intenziviranju regionalne saradnje zemalja Zapadnog Balkana u svim oblastima života, kako bi se stavila tačka na otvorena pitanja koja opterećuju njihove međusobne odnose u ovom vremenu.
Kultura, kao posebna sfera društva, može biti značajan faktor integracije i stabilizacije zemalja Zapadnog Balkana, kako između sebe, tako i unutar Evrope. Radi se o kulturnoj, jezičkoj i drugoj bliskosti naroda, koja može biti most međusobne saradnje i kulturno bogatstvo koje može oplemeniti Evropu.
Dame i gospodo!
Kako BiH može dalje?
Daytonski mirovni sporazum predstavlja neophodni ustavnopravni okvir za zajednički život tri naroda u BiH, tako da zahtjevi za njegovu reviziju predstavljaju rizik, sa novim neizvjesnim ishodom.
Jednostrana rješenja u BiH, ma ko ih predlagao i zagovarao, predstavljaju rizik za stabilnost i demokratsku budućnost zemlje. Događaji u posljednje dvije decenije u BiH, su nesumnjivo pokazali da ekstremna rješenja u politici ne vode miru, stabilnosti i prosperitetu, već novim podjelama, sukobima i stagnaciji.
Za Bosni i Hercegovinu je od posebnog značaja zatvaranje i transformacija Ureda visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, kao prevaziđene i demokratskim odnosima u Evropu, neprimjerene institucije. Danas, Ured visokog predstavnika predstavlja smetnju priključenju BIH Evropskoj uniji. Transformacija Ureda visokog predstavnika u Ured specijalnog predstavnika EU bio bi jasan korak zemlje prema EU, sa kojeg nema povratka. To bi bi bila i jasna poruka domaćim vlastima da moraju preuzeti odgovornost i u duhu evropskih pristupnih obaveza i standarda nuditi i tragati za rješenjima vlastitih problema.
BiH mora imati ravnopravan status sa drugim zemljama regije Zapadnog Balkana u pogledu svojih šansi za priključenje evropskim integracionim procesima. Sa Uredom OHR-a to nije moguće. U ovom trenutku, to znači najmanje dvije stvari: sticanje kandidata za članstvo u EU za sve zemlje Zapadnog Balkana istovremeno, i uspostavljanje bezviznog režima svih zemalja sa EU. Cijeli Zapadni Balkan, sa svih šest zemalja, ima manje stanovnika nego jedna Rumunija. Mnogi parametri društvenog, političkog i ekonomskog stanja u zemljama Zapadnog Balkana slični su kao u zemljama koje su posljednje primljene u EU. Stoga se ovaj proces ne smije više odgađati i dovoditi u pitanje dvosmislenom retorikom i nejasnim porukama iz Bruxellesa. Vizni režim za građane BiH je sramota za Evropu. On mora biti zajedničkim naporima ukinut u toku ove godine.
Međunarodna zajednica treba podržavati dogovor domaćih političkih snaga u BiH, na bazi kompromisa i konsenzusa, a ne nametati gotove modele i rješenja. U proteklom periodu, u međunarodnoj politici prema BiH, bilo je dosta političkih improvizacija, privremenih rješenja, neprincipijelnih pritisaka, nepotrebnih eksperimenata, dvostrukih kriterija i jednostranih pristupa, koja su više rezultat naslijeđenih propagandnih stereotipa u javnosti o stranama u sukobu iz vremena rata, nego stvarnog uvida u praktično ponašanje svih aktera u političkom životu u postratnom periodu.
Dame i gospodo!
Nadam se da je taj period dio prošlosti, da će 2009. godina biti period razumijevanja i dogovaranja u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu, što će zemlje Evropske unije shvatiti i podržati, to je uslov za našu srećnu zajedničku budućnost.
Hvala vam.
Foto galerija