Obraćanje Nj.E. dr. Harisa Silajdžića, predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, na debati Vijeća sigurnosti UN-a o Bosni i Hercegovini, New York, 24. maj 2010. godine
Obraćanje Nj.E. dr. Harisa Silajdžića,
predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine,
na debati Vijeća sigurnosti UN-a o Bosni i Hercegovini
New York, 24. maj 2010. godine
Gosp. predsjedniče,
poštovani članovi Vijeća sigurnosti!
Prije osamnaest godina Bosna i Hercegovina je postala članica Ujedinjenih nacija. Za tih osamnaest godina, BiH je prešla težak put od zemlje koja je pretrpjela najgore zločine protiv civilnog stanovništva u Evropi od Drugog svjetskog rata, do nestalne članice Vijeća sigurnosti i aktivne učesnice u mirovnim naporima međunarodne zajednice.
Ovog jula ćemo sa tugom obilježiti 15. godišnjicu genocida u Srebrenici kao strašnog podsjećanja na blisku prošlost Bosne i Hercegovine.
Napravili smo napredak u jačanju i promicanju odnosa sa našim susjedima, Hrvatskom, Crnom Gorom i Srbijom, čime dajemo naš doprinos regionalnoj saradnji kao jednome od glavnih preduslova za trajni mir i stabilnost u regiji.
Bosna i Hercegovina je također napredovala u zadovoljavanju uslova za evroatlantske integracije. Na sastanku 23. aprila 2010. godine u Tallinu, ministri vanjskih poslova zemalja NATO-a odobrili su MAP Bosni i Hercegovini. Promicanje u MAP predstavlja priznanje napretka koji je već postignut i jaku motivaciju za još veću opredijeljenost za evroatlantske integracije. Bosna i Hercegovina je također zadovoljila sve uslove neophodne za liberalizaciju viznog režima od Evropske unije.
Iako je Bosna i Hercegovina bez sumnje znatno napredovala, ovdje sam danas da Vam kažem da Daytonski mirovni sporazum nije proveden u svojim ključnim dijelovima. Umjesto toga, Daytonski mirovni sporazum se konstantno pomjerao kako bi se zadovoljilo “stanje na terenu,” koje je rezultat sistematskih kršenja tog sporazuma, a ne obrnuto.
Ovo se ogleda u činjenici da visoki predstavnik danas podnosi izvještaj ovdje, već 37. takav izvještaj.
Većina problema i izazova koji stoje pred Bosnom i Hercegovinom danas proizlaze iz neprovođenja ključnih elemenata Daytonskog mirovnog sporazuma, posebno Aneksa 7, koji garantuje pravo svih izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno i sa sigurnošću vrate u svoje domove – pravo koje je potvrđeno rezolucijama ovog vijeća.
S obzirom na sistematsko i kontinuirano kršenje Aneksa 7, od 46 posto nesrba koji su živjeli u entitetu Republika Srpska prije no što su ili ubijeni ili protjerani, samo njih 8 posto živi tamo danas.
Neimplementacija Aneksa 7 je dovela do najozbiljnijeg ustavnog problema s kojim se Bosna i Hercegovina danas suočava – takozvani mehanizam entitetskog glasanja, koji je bio namijenjen kao zaštita za legitimne teritorijalne interese dva entiteta, po mišljenju sva tri konstitutivna naroda, prerastao je u mehanizam kojim jedna etnička grupa iz jednog entiteta blokira državu bez bilo kakvog učešća drugih konstitutivnih naroda. I ovaj mehanizam se nastavlja koristiti kao da je Aneks 7 u potpunosti proveden.
Mehanizam entitetskog glasanja dozvoljava broju od samo 10 poslanika izabranih sa teritorije entiteta RS (koji čine samo 22% od 42 poslanika u Predstavničkom domu) da blokiraju bilo koju predloženu odluku. Tokom prethodnih trinaest godina, ovih 10 poslanika je koristilo entitetsko glasanje da blokira preko 260 predloženih zakona. U istom periodu, Parlamentarna skupština je usvojila manje od 150 zakona.
Ovaj etnički monopol nad teritorijalnim interesima cementira etničke podjele, čini državu nefunkcionalnom i time širi nestabilnost.
Naravno, ovo mišljenje ne dijele svi politički akteri u Bosni i Hercegovini, ali su Kongres SAD-a, Evropska komisija, Evropski parlament, Vijeće Evrope i Venecijanska komisija jasno identifikovali entitetsko glasanje kao ključnu prepreku naporima da se Bosna i Hercegovina transformira u samoodrživu zemlju, koja može funkcionisati i bez prisustva Ureda visokog predstavnika. Sve ove institucije su predložile da entitetsko glasanje mora biti ili eliminisano ili reformisano i sve njihove preporuke su do sada ignorisane.
Gosp. predsjedniče,
drugi ključni problem – pitanje državne imovine – proizlazi iz činjenice da su prava data državi Bosni i Hercegovini putem Aneksa 4 – Ustav Bosne i Hercegovine – ignorisana s ciljem postizanja političkih kompromisa koji su neophodni zbog “stanja na terenu.”
Po članu I daytonskog Ustava, Bosna i Hercegovina je jedini nasljednik Republike Bosne i Hercegovine i Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, te kao takva ostaje vlasnik sve imovine uknjižene na ove prethodnike. Također, po Sporazumu o sukcesiji, Bosna i Hercegovina je vlasnik sve imovine bivše Jugoslavije koja se nalazi na njenoj teritoriji.
Entiteti nemaju bilo kakvih vlasničkih prava nad ovom imovinom.
Vlasništvo Bosne i Hercegovine nad državnom imovinom je pravo koje je garantovano članom I daytonskog Ustava i koje je jasno potvrđeno kao takvo konačnom i obavezujućom presudom Suda BiH – suda uspostavljenog od Ureda visokog predstavnika, finansiranog izdašnim donacijama velikog broja vaših zemalja i popunjenog međunarodnim sudijama i tužiocima iz još većeg broja vaših zemalja.
Stoga je neprihvatljivo traženje konsenzusa kako bi se provelo postojeće pravo ili traženje političkih kompromisa sa onim koji blokiraju provedu tog prava. Ista greška je napravljena kada je visoki predstavnik nametnuo entitetsku privatizaciju 1998. godine, sa jasnim negativnim konsekvencama za povratak izbjeglica, konsolidaciju jedinstvenog ekonomskog prostora i reintegraciju društva.
Jedan od zahtjeva Slobodana Miloševića u Daytonu je bio da podijeli državnu imovinu između entiteta. Nije postigao taj cilj, i nejasno je zbog čega neki i dalje na ovom insistiraju. Tačno je da je Bosna i Hercegovina dobila dva entiteta kroz Daytonski sporazum, ali taj sporazum je također nastavio pravno postojanje Bosne i Hercegovine, uključujući, naravno, i sve u vezi vlasništva nad državnom imovinom. Ovo je bio jedan od ključnih balansirajućih faktora koji je uopće omogućio Dayton, te je također služio kao glavni kohezivni faktor između dva entiteta. Državna imovina je ključni element Daytona, jednako koliko i dvoentitetska struktura.
Visoki predstavnik je upravu kada spomene osporavanja Daytonskog mirovnog sporazuma od organa vlasti entiteta RS. Ali ova osporavanja neće biti zaustavljena jačanjem pozicije onih koji se u osporavanja upuštaju, pogotovo uzimajući u obzir njihove otvorene pozive na referendum o nezavisnosti. Podjela državne imovine između entiteta će zasigurno ojačati te zahtjeve i eliminisati primarni kohezivni faktor. Očito postoji razlog zbog čega to nije urađeno u Daytonu, te se ne može tiho uraditi sada, bez dalekosežnih posljedica. Pismo visokog predstavnika državnom pravobraniocu BiH, u kome je pozvao Pravobranilaštvo da obustavi knjiženje državne imovine bez obzira na činjenicu da je Pravobranilaštvo djelovalo u skladu sa postojećim zakonima i pravnim presedanima, izazvalo je veliko protivljenje u Bosni i Hercegovini.
Gosp. predsjedniče,
Vijeće sigurnosti je imalo jak razlog da insistira na provedbi Daytonskog sporazuma “u cjelosti” kada je usvojilo Rezoluciju 1031. To je ono što mi zagovaramo. Rješenja i niz teških kompromisa koji su ugrađeni u Dayton su osigurali da ovaj sporazum može funkcionisati samo i samo ako su svi njegovi dijelovi u potpunosti provedeni. Neprovođenje jednog dijela čini provođenje drugih dijelova teškim ili nemogućim.
Danas je provođenje Daytona “u cijelosti” zamijenjeno “provođenjem 5 ciljeva i 2 uslova”. Neki od tih ciljeva i uslova nemaju dodirnih tačaka sa Daytonom – poput potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom, primjera radi. Neki su već rješenu u Daytonu – činjenica da je “Bosna i Hercegovina vlasnik većine državne imovine kao pravni nasljednik RBiH,” kako je to bivši visoki predstavnik Lajčak zvanično komunicirao. Neki od ključnih elemenata Daytona nedostaju na ovoj listi, poput prava svih izbjeglica na povratak.
Nije samo sušta proizvoljnost ove liste koja obeshrabruje, već činjenica da je gašenje Ureda visokog predstavnika, umjesto provedbe Daytona, postao cilj sam za sebe. A jedan od ključnih elemenata Daytona je izabran da služi tom cilju – vlasništvo Bosne i Hercegovine nad državnom imovinom.
Ovo, dame i gospodo, neće dovesti do provedbe Daytona “u cijelosti”, već prije do njegovog rušenja. Dayton je bio težak kompromis koji zahtijeva da veliki broj njegovih dijelova radi zajedno. OHR je uveden upravo da bi osigurao takvo djelovanje, a ne da bi dao legitimitet parcijalnoj implementaciji samo kako bi mogao otići. Ukoliko se uloga OHR-a pretvorila, iz rada na punoj implementaciji, do rada na odlasku, možemo samo zaključiti da ta transformacija nije u skladu sa jasnom terminologijom Rezolucije 1031 ovog vijeća.
Istovremeno, ne može se od nas očekivati da pružimo podršku takvoj transformaciji. Ne samo da mi ozbiljno shvatamo naše međunarodne obaveze – uključujući rezolucije Vijeća sigurnosti. Mi smo, štaviše, svjesni opasnosti sa kojima će se Bosna i Hercegovina suočiti ukoliko su ključni dijelovi Daytona polako umanjeni, izmijenjeni ili u potpunosti otklonjeni. Jer, dame i gospodo, ukoliko je jedan ključni element Daytona na stolu onda moraju biti i svi drugi.
U zaključku, dozvolite mi da kažem da je prvi član daytonskog Ustava, kojim Bosna i Hercegovina ne nestaje već nastavlja svoje pravno postojanje kao država, rezultat patriotske borbe i žrtava njenih građana i pomoći prijateljskih zemalja. Upravo zbog toga, niko nema mandat da dovodi u pitanje značenje ovog člana i drugih temelja Daytonskog mirovnog sporazuma. Nadamo se da će Vijeće sigurnosti nastaviti privrženost Daytonskom mirovnom sporazumu i ostati čuvar mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini.