Poštovane ekscelencije,
dragi prijatelji!
Dozvolite mi, prije svega, da još jednom zahvalim uvaženom domaćinu na pozivu i mogućnosti da se obratim ovom cijenjenom skupu. Velika mi je čast što sam pozvana da iznesem određena zapažanja o ovom veoma značajnom pitanju.
Postoji veći broj
elemenata koje treba razmotriti u kontekstu naziva ovog panela. Prvi se odnosi
na teoriju povratka realpolitike u međunarodne odnose te međunarodnu i globalnu
sigurnost.
Treba imati na umu da
realpolitika, po svojoj definiciji, podrazumijeva percepciju međunarodnih
odnosa primarno kroz kategoriju tvrde, prevashodno vojne, a zatim i ekonomske moći.
To je fundamentalan
instrument realizacije projektovanih interesa i ciljeva, koji podrazumijeva
prilično ogoljen pogled na svijet, oslobođen bilo kakvih dubljih vrijednosnih
elemenata, izuzev onih koji se odnose na očuvanje, stabilnost i moć države kao
takve.
Uprkos činjenici da
nas neki novi događaji kojima svjedočimo, poput konflikta u Ukrajini i Gazi ili
novih geopolitičkih okolnosti, upozoravaju, kako i sam naziv panela ukazuje, na
„povratak“ realpolitike, smatram da su realpolitika i njene bazične kategorije
uvijek prisutne, odnosno da su konstanta međunarodnih odnosa i sigurnosti, a da
je ono što se mijenja samo intenzitet njihove pojavnosti u određenim fazama ili
historijskim epohama.
Mi koji dolazimo iz
zemalja Zapadnog Balkana, koji je ne tako davno takođe bio poprište rata i
razaranja, i koji i dalje živimo sa visokim stepenom uplitanja i učešća
određenih stranih aktera u naša unutrašnja pitanja, uvijek smo svjesni da je
dovoljno veoma malo da „realpolitika“ pokaže svoje najružnije lice, gdje sila i
moć postaju jedini argument u političkim procesima i odnosima.
Time dolazimo do
drugog relevantnog pitanja, a ono se tiče samih okolnosti u kojima se
realpolitika manifestuje kao dominantna matrica ponašanja te, ujedno, naše
zajedničke odgovornosti za postojeće stanje u međunarodnim odnosima.
Evidentno je da
realpolitika i njena esencija primarno dolaze do izražaja kada zakažu ključni
instrumenti, čija je jedna od osnovnih funkcija upravo amortizacija bilo kakvih
impulsa u međunarodnim odnosima koji polaze od kategorija sile i moći.
Nažalost, živimo u
svijetu potpune funkcionalne atrofiranosti multilateralnih međunarodnih
struktura. Drugim riječima, njihov neuspjeh da ispune svoju osnovnu misiju
toliko je evidentan da gotovo više ne vjerujemo u njihovu sposobnost da
premoste razlike i suprotstavljenim stranama pomognu da postignu dogovor, niti
da globalnoj zajednici pomognu da dođe do zajedničkog stava o svim relevantnim
ili teškim pitanjima u međunarodnim odnosima.
Također, živimo u
svijetu izrazitog nepovjerenja između ključnih aktera na globalnoj sceni i
njihove direktne „borbe za moć“, dubokih podjela i „zauzimanja strana“ u
sukobima i odnosima između država, koji su se ne samo mogli, već i morali
izbjeći.
Stoga, odgovornost za
postojeće stanje u međunarodnim odnosima leži na svima nama, a prvenstveno na
onima koji svojim kapacitetima i resursima dominantno oblikuju ne samo
postojeće stanje, nego i našu neposrednu i dalju budućnost na globalnoj ravni.
Svi oni koji smatraju
da instrumenti realpolitike predstavljaju pravi način ostvarenja proklamovanih
interesa i ciljeva, zaboravljaju da je realpolitika po svojoj prirodi ne samo
destruktivna, nego i autodestruktivna, te da dugoročno ne može donijeti ni stabilnost,
niti prosperitet.
Uvjerena sam da je
zadnji čas da se svi zajedno „trgnemo” i počnemo da ozbiljno i odgovorno
razmišljamo o tome kako obnoviti posrnule međunarodne strukture, počevši od OUN-a,
te kako ih adaptirati savremenom trenutku i njegovim izazovima i očekivanjima
onih koji se iskreno zalažu za mir i stabilnost.
Naravno, zvučalo bi
preambiciozno reći da od velikih igrača očekujemo i tražimo da smanje svoje
apetite i ambicije, ali i dalje možemo insistirati da svi mi ovdje prisutni
okupimo u nastojanju da obnovimo uzajamno povjerenje i osiguramo zajednička
„pravila igre” koja će podjednako poštovati svi, bez obzira na kvantum snage i
moći kojim raspolažu.
Poštovane ekselencije,
paradoksalno, bez
obzira na sveukupan civilizacijski, tehnološki, naučni i društveni razvoj,
današnji svijet se suočava sa najkompleksnijim sigurnosnim izazovima u svojoj historiji.
U uslovima globaliziranosti
svijeta i izražene integrisanosti i međuzavisnosti, svi ćemo trpiti posljedice
negativnih individualnih i kolektivnih odluka i ponašanja
Stoga, sa određenom
dozom zabrinutosti za budući razvoj događaja, i sa ovog mjesta želim da uputim
apel svima, a naročito ključnim akterima na međunarodnoj sceni, da se
instrumenti realpolitike zamijene pregovaračkim procesom i diplomatskim
sredstvima.
U suprotnom, svijet će
tonuti u sve dublje podjele i neizvjesnosti, a uvjerena sam da upravo to želimo
da izbjegnemo, kao što sam uvjerena da se ovaj forum čvrsto zalaže za
pravedniji i mirniji svijet.
Zahvaljujem.