Mi uporno ponavljamo da smo za poštovanje Ustava BiH, teritorijalnog integriteta i posebno suvereniteta BiH i da sve to što bi trebalo biti obilježje jedne normalne države ne narušavaju ni funkcioneri, ni institucije RS, već da se to godinama urušavalo djelovanjem raznih visokih predstavnika i stranih ambasada, kao i spregom bošnjačkih i stranih sudija u Ustavnom sudu BiH. Ono što radi Christian Schmidt, koji nije prošao proceduru imenovanja u Vijeću sigurnosti, je najbolja ilustracija i njihovih namjera, ali i posljedica do kojih nas je to dovelo. 

Povelja UN jasno zabranjuje da bilo ko upravlja državom osim njenih nadležnih institucija i upravo zato Daytonski sporazum nije ni dao pravo visokim predstavnicima da upravljaju BiH jer bi time bila prekršena povelja i njen vrhovni pravni princip suverene jednakosti svih država.

Član 78. Povelje UN-a zabranjuje starateljstvo/protektorat nad bilo kojom državom članicom UN-a. Znači, tačno je da na sceni imamo ugrožavanje Daytonskog sporazuma, ali nije tačno da se to čini  djelovanjem RS, već upravo djelovanjem stranog faktora.  Ako ovo uzmemo u obzir, jasno je da je članstvo BiH u UN-u vrlo diskutabilno, kao i njeno učešće u procesu evropskih integracija, jer ni jedno, ni drugo ne trpi postojanje neizabranih pojedinaca koji nameću svoju volju demokratski izabranim institucijama nastojeći da uzurpiraju njihova ovlaštenja.

Čujemo tvrdnje da je Daytonski sporazum napadnut i ugrožen više nego ikada i s tim se slažemo jer vidimo da se u BiH uporno  promoviše princip da neki stranac može da radi sve ono što u svakoj normalnoj zemlji rade jedino i isključivo demokratski izabrane domaće institucije. Tu leži odgovor zašto se BiH nalazi u permanentnoj krizi. Uz brojne druge ranije primjere, u prilog toj tvrdnji može poslužiti i ovo najnovije nastojanje nametanja izmjena Izbornog zakona od strane takvog pojedinca.

Često imamo situaciju da upravo te zemlje i njihovi ambasadori koji najviše kritikuju Republiku Srpsku, ruše domaće dogovore. I tome smo u dva navrata svjedočili u posljednje vrijeme nakon što su stranke koje na nivou BiH čine vlast postigle dogovor u na sastanku u Laktašima, a potom i u Sarajevu. Dakle, ne ugrožavamo mi Daytonski sporazum, već trpimo ugrožavanje od stranog faktora.

Ako su visoki predstavnici ti koji umjesto domaćih institucija mijenjaju zakone i suspenduju entitetske ustave, onda BiH treba izbaciti iz članstva u UN-u, ili ako smo članica UN-a onda visoke predstavnike treba svesti na mjeru koju su dobili po međunarodnom pravu, a to je da koordiniše napore domaćih strana, kao i da bude izabran po proceduri koju predviđa međunarodni sporazum.

Takođe, ako je pojedinac taj koji umjesto demokratski izabranih institucija mijenja zakone, onda BiH treba izbaciti i sa evropskog puta i ne glumiti više da smo demokratsko društvo.

Često kažu i da su mjere koje preduzima RS opasne. Mi duboko vjerujemo da su mjere koje poduzimaju visoki predstavnici i pojedini ambasadori zapadnih zemalja, kao i Ustavni sud BiH, opasne, jer ruše ustavni poredak zemlje na koji su sve strane dale svoju saglasnost, a ne bi je dale da su znale da će se taj sporazum ovako brutalno, nedemokratski i nasilno mijenjati u praksi.

Djeluje da se Christian Schmidt takmiči sa lošim naslijeđem Paddyja Ashdowna i nastoji da učini stvari i unutrašnje odnose u BiH još lošijim i zatrovanijim nego što je to učinio navedeni gospodin.  Djeluje da je Schmidt otišao i korak dalje jer je uz BiH, diskreditovao i Evropsku uniju i njihovu odluku o otpočinjanju pregovora sa BiH.

Tvrdnje da RS potkopavanjem zajedničkih institucija potkopava i Daytonski sporazum su besmislica koja im služi  kao paravan za obračun sa demokratskim institucijama RS i njenim demokratski izabranim predstavnicima. Realnost je sasvim drugačija od tih njihovih lažljivih tvrdnji, jer RS promoviše princip ustavnosti što je najnormalnija stvar u svakoj demokratskoj i civilizovanoj zemlji.

Odnos stranog faktora prema Ustavnom sudu BiH je takođe licemjeran jer od domaćih institucija traže apsolutno poštovanje odluka tog suda, ali ga sami ne poštuju.  Jedan od primjera je i to što Christian Schmidt i njegovi mentori ne poštuju obrazloženje Ustavnog suda BiH o imenovanju visokih predstavnika jer je isti taj Ustavni sud rekao: da bi neko bio visoki predstavnik, mora proći proceduru imenovanja i relevantnom rezolucijom Vijeća sigurnosti.

Christian Schmidt niti je prošao tu proceduru imenovanja, niti djeluje u skladu sa ovlaštenjima i mandatom koji su visoki predstavnici dobili Aneksom 10 Daytonskog sporazuma, već upravo mimo svega toga nastoji da djeluje kao zakonodavac, tužilac i sudija i tako ruši Daytonski sporazum i BiH, i tim potvrđuje da zemlja nema nikakav suverenitet već je najobičnij poligon za eksperimentisanje pojedinih stranih aktera.

Rušenje Daytonskog sporazuma je rušenje BiH, to je tačno, kao što je tačno i to da je rušenje pravne države rušenje BiH, samo nije tačno da to radi RS, ali je tačno da to uporno, drsko i brutalno rade pojedini strani akteri.

Naravno, mogli bismo se s pravom zapitati zašto EU toleriše to da jedan neizabrani strani pojedinac supstituiše demokratske domaće institucije ili da taj pojedinac npr. mijenja Krivični zakon i propisuje da ako se ne poštuju njegove nedemokratske odluke onda domaći demokratski izabrani predstavnici idu u zatvor. Šta je u tome kompatibilno sa EU, ili sa demokratijom ili sa pravnom državom? Ništa. Ako je ništa, onda se možemo zapitati da li je i naše kretanje ka EU istinito ili je u pitanju jos jedna manipulacija. Ako je dozvoljeno da se Christian Schmidt ubacuje u taj proces, onda jeste manipulacija, jer EU zahtijeva puni demokratski kapacitet institucija koje se kreću putem ka članstvu.

Čujem bošnjačke političare koji se hvale i sebi pripisuju zasluge za početak pregovora sa EU.  

Ako si malo priseban na političkoj sceni, a pogotovo realan, onda bi znao i da to ne bi bilo moguće bez predstavnika iz RS i njihove uloge u ispunjenju određenih obaveza. Uostalom, to je nedavno izjavio i evropski komesar za proširenje rekavši jasno da reforme ne bi bile usvojene bez RS i njenih aktera. Znači, od strane zapada često pominjani Milorad Dodik i RS su konstruktivan partner osim onda ako se ruši Daytonski sporazum, jer se tom rabotom bave drugi, licemjerno nastojeći da one koji brane Daytonski sporazum optuže za njegovo rušenje. I još jednom jasno da ponovim.

Ti zakoni ne bi bili usvojeni bez predstavnika iz Republike Srpske, znači, mi ništa ne opstruišemo. Milorad Dodik i RS su konstruktivan partner osim u situacijama kad se ruši DPA i tome će nastaviti da se protive uprkos politički motivisanim sudskim procesima.

Secesionistička retorika

Ona je iznuđena, političkim apetitima bošnjačkih političara koji uporno zloupotrebljavaju zajedničke institucije i nedemokratskim intervencionizmom stranog faktora  (Ustavni sud koji kreira nova ustavna rješenja umjesto da štiti Ustav, visokih predstavnika koji mijenjaju zakone, entitetske ustave i sl. mimo mandata koji su dobili Daytonskim sporazumom itd) 

Sankcije

One su dokaz da oni koji ih uvode uopće nemaju nikakvu viziju kako se problemi mogu prevazići. Oni ne žele ni da se EU procesi odvijaju na evropski način po utvrđenim pravilima. Christian Schmidt i njegovi upravnici su u strahu da bi EU mogla biti uspješna.

Navodi se ponekad primjer da je npr Njemačka suspendovala 3 projekta u RS. U čemu je poenta, ako su se odmah javile dvije EU zemlje koje su spremne da ih preuzmu i realizuju? Šta je, ustvari, ovdje cilj? Da bez pogovora prihvatimo da neki stranac pojedinac može da bude iznad demokratski izabranih institucija i da prihvatimo da Ustavni sud treba da kreira umjesto da štiti ustav svoje zemlje?

Kažu često i kako su u RS skeptični prema EU ili kako blokiraju kretanje ka EU.

To je najobičnija glupost. RS zagovara ustavnost BiH, a i vrlo je zainteresovana za evropski put jer on podrazumijeva da ćemo se riješiti balasta koji predstavljaju OHR i strane sudije.

Osim toga, to će značiti i uspješniju borbu sa islamskim radikalizmom i ekstremizmom koji opterećuje BiH.

Vjerujemo da većina građana i dalje želi EU put, uprkos lošim vijestima koje dolaze iz EU zbog opterećene ekonomske situacije i povećanih troškova života.

Međutim, niko ne želi žrtvovati RS zbog kretanja ka EU. Imamo različite stavove unutar BiH po brojnim važnim pitanjima kao što su uloga međunarodnog faktora, kao što su OHR, strane sudije, NATO put i sl., ali oko EU postoji saglasnost.  

Presuda Evropskog suda za ljudska prava protiv BiH – apelacija Slaven Kovačević

Presuda je donesena na osnovu Protokola 12 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda koju je BiH kao jedna od prvih članica Vijeća Evrope potpisala 2002. godine, a ratificirala 2003. godine.

Prva presuda koju je Evropski sud za ljudska prava donio na osnovu Protokola 12 bila je presuda u predmetu „Sejdić i Finci“.

Činjenica je da je tek 20 od 46 zemalja članica SE ratificiralo pomenuti protokol i samo 10 od 27 članica Evropske unije, tako da ni ova posljednja presuda, kao ni prethodne donesene na osnovu tog protokola, ne trebaju biti uslov na europskom putu BiH.

U praksi znači da neki Sejdić, Finci ili Kovačević, ako bi bili državljani Francuske, Njemačke, Danske, Belgije, Švedske, Italije, Irske, Austrije ili npr. Poljske, Latvije ili Litvanije, ne bi mogli uopće podnijeti tužbu na osnovu Protokola 12 pa je apsurdno i licemjerno da lekcije o ljudskim pravima drže predstavnici zemalja koje nisu ni ratificirale Protokol 12.

Elektronsko glasanje

U skoro svim državama u Evropi izbori se posljednjih deset godina održavaju na tradicionalni način “papir i olovka”.

Npr. u Njemačkoj je Ustavni sud proglasio neustavnim i zabranio upotrebu elektronskih uređaja za glasanje. Djelimičan izuzetak su Belgija i Francuska, te Estonija.

U četiri evropske države provodio se pilot-projekat elektronskog glasanja, koji nije nastavljen (u Irskoj, Italiji, Norveškoj i Ujedinjenom Kraljevstvu).

U dva slučaja došlo je do potpunog prekida u primjeni elektronskog glasanja (u Nizozemskoj i Njemačkoj).

Trenutno se u samo dvije države primjenjuje  elektronsko glasanje, u Belgiji i Francuskoj, ali ne u cijeloj državi jer se u Francuskoj koristi samo u nekoliko gradova, dok se u Belgiji primjenjuje u jednom dijelu države -u Flandriji i regiji glavnog grada Bruxellesa, a u Valoniji samo u nekim općinama.

Islamski terorizam u BiH

Iako su evropski službenici zaduženi za bezbjednost upozoravali da postoji “ogroman rizik od terorističkih napada u EU” tokom božićnih praznika[i], a direktor FBI-ja Christopher Wray upozorava Amerikance da se terorističke prijetnje u SAD-u na određeni način približavaju “historijskom nivou”, u BiH se odvija drugačija retorika.   

Krajem novembra, ministar odbrane Zukan Helez je očito namjerno lansirao lažnu priču o postojanju, navodno, ruskih paravojnih kampova za obuku na prostoru Republike Srpske[ii]. Uradio je to iz dva razloga,  prvo da privuče međunarodnu pažnju pričom o Rusima i Republici Srpskoj, a posebno da bi istu tu međunarodnu pažnju sklonio sa teme koju su posljednjih mjeseci ponovo problematizovale pojedine strane obavještajne službe i strani instituti koji se bave sigurnosnim pitanjima.

Iako su ovu informaciju odmah demantovale NATO snage u BiH, kao i EUFOR, Helez je ipak nakratko uspio da odvuče pažnju od jednog realnijeg i ozbiljnijeg problema, a to je kontinuirana prijetnja koju širom Evrope ali i SAD-a predstavljaju balkanski islamski ekstremisti, pri čemu značajnu ulogu imaju oni koji su vezani za BiH. 

Nakon raspada Islamske države 2017 godine, relativno mala pažnja je posvećivana balkanskom islamističkom pokretu, uprkos činjenici da su u jednom periodu Bosna i Kosovo označeni kao prostori koji su osiguravali veći broj dobrovoljaca ISIS-a po glavi stanovnika u odnosu na bilo koji drugi dio Evrope. [iii]

Balkan je, takođe, u mnogo čemu služio kao logističko čvorište za aktivnosti ISIS-a  u Evropi.  Treba se prisjetiti da je Studija o finansiranju terorizma iz 2015. godine utvrdila da su pripadnici ISIS-a dali instrukciju da donacije treba usmjeravati kroz BiH ili Tursku, pri čemu se BiH smatrala sigurnijom opcijom.[iv]

Takođe, nekoliko islamskih vjerskih službenika iz BiH igralo je vodeću ulogu u regrutovanju lokalnih muslimanskih dobrovoljaca za Islamsku državu. Nusret Imamović, lider vehabijske zajednice u Gornjoj Maoči, označen je od strane američkog State Departmenta kao jedan od 10 globalnih terorista 2014. godine.[v]

S druge strane, Bilal Bosnić, također ekstremista iz BiH, označen je u talijanskim medijima kao “ISIS lovac na glave u Evropi”[vi].

Kolaps Islamske države, nažalost,  nije značio i raspad balkanskog islamskog ekstremističkog pokreta jer npr. posebno BiH ima i sopstveni islamski pokret, odgojen na domaćem terenu, koji je uveliko rezultat života i djelovanja prethodnih lidera, čak i Alije Izetbegovića koji je devedesetih godina prošlog vijeka svesrdno pozdravio dolazak u BiH hiljada islamskih ekstremista iz sjeverne Afrike, s Bliskog istoka i južne Azije, kao što je svesrdno dočekao i dotok milijardi dolara od muslimanskih donatorskih zemalja i islamskih “misionarskih organizacija” s namjerom širenja ekstremnih formi radikalizma.

Postoji jedan zavjet ćutanja kada je u pitanju međunarodna zajednica. Ovo su teme koje nisu nimalo popularne i oni su ti koji u suštini nisu dozvolili da se razvije diskusija o tome, u svrhu liječenja, a ne prozivanja nekoga.

Mi smo danas u situaciji u kojoj smo na početku jednog procesa koji bi trebao biti pozdravljen od političkih aktera u BiH, a to je stvar koja se odnosi na početak pregovora sa EU.

Naravno da tamnu mrlju na to predstavlja pokušaj Christiana Schmidta da on bude taj koji umjesto domaćih aktera mijenja zakon.

Naravno da je mrlju na to bacio i pravosudni proces koji se dešava čisto politički, koji opet podrazumijeva ponovo intervenciju Christiana Schmidta, čovjeka koji nije izabran na poziciju visokog predstavnika, a na silu želi da je obavlja.

To je rezultiralo promjenom Krivičnog zakona po kojem neko treba, bilo ko od nas, ako se ne slaže da stranac treba da nameće nešto, treba da ide na sud i u zatvor.

Vezano za ono sto je prethodnih dana urađeno sa Izbornim zakonom, ne želim da polemišem sa suštinom.

Mnogo onoga sto je predviđeno izmjenom Izbornog zakona predviđeno je i nekim našim aktivnostima i idejama o kojima smo ranije govorili.

Sa 70 odsto, a neću reći da se slažem sa svim jer tamo prepoznajem i vrlo loše namjere o kojima je govorio i predsjednik Vlade, ali ako pogledamo tehničku stranu onda bi čovjek mogao reći da nema ništa protiv da se unaprijede određeni procesi.

Međutim, ovdje je stvar principa. Ko je taj ko donosi, ko je taj koji mijenja zakone i ko je taj ko se kreće ka Evropskoj uniji.

Sigurna sam da ovo što je uradio Christian Schmidt bilo sa namjerom da pokaže da su iznad Evropske unije, a ne samo iznad BiH koju diskredituju godinama i igraju se kao sa zvečkom.

Oni su ovdje odlučili da zadaju udarac i Evropskoj uniji i da im nakon njihove odluke da počnu pregovore sa BiH pokažu ko je gazda.

Mora da se zna da onaj ko unaprijed, prije sastanka domaćih lidera, kaže šta može, a šta ne, da taj misli da je gazda.

Mora da se zna i da onaj ko nakon sastanka kaže šta se može, a šta ne, također misli da je gazda.

Gazda je i onaj ko misli da može da promijeni zakon, a da svi vi sjedite tu bezveze, zato što su građani odlučili da izađu i nekoga biraju, a isto tako i vaše kolege u Parlamentu BiH.

Mislim da su to stvari koje su nedopustive.

Zaista očekujem da će i Narodna skupština imati produktivnu raspravu i da umjesto otvaranja političkih rovova svako treba da se zamisli šta je budućnost Republike Srpske ako se od nas očekuje da prihvatamo ovakve stvari.

Kakva bi to bila budućnost i šta onda nudimo građanima?

Od kolega u Federaciji BiH smo čuli kako će glasovi konačno biti ono što su rekli birači, a ne brojači.

Znate li koliko je to obezvređivanje cjelokupnog izbornog procesa do sada, zato što je neko nezadovoljan izbornim rezultatima.

Nipošto ne bih rekla da je izborni proces lišen u potpunosti određenih manjkavosti i sigurno je da ima devijacija koje se trebaju otklanjati.

Toliko je izvještaja međunarodnih organizacija koji su govorili i pisali da su izbori slobodni, fer, demokratski, urađeni po procedurama i međunarodnim standardima.

Ovdje se nastoji naći izgovor za ono sto radi pojedinac Christian Schmidt.

Mislim da sve institucije u BiH, a ne samo one u Republici Srpskoj, trebaju konačno početi da se ponašaju kao institucije.

Kada to kažem, mislim da ove druge, a ne na naše koje se već ponašaju kao institucije i pridržavaju se međunarodnog sporazuma.

Znamo šta tamo piše, a šta ne i znamo na šta imamo pravo, a na šta ne.

Prema tome, očekujem da NSRS ne posmatra ovu temu kao iznuđeno pitanje ili nečiji hir, jer nije ni jedno, ni drugo.

Pitam se šta dalje, ako je normalno da vam neko nametne ovakav zakon, šta se onda dešava sa sljedećim stvarima.

Hvala lijepo.