Poštovani gradonačelniče Grada Zagreba, cijenjeni organizatori Međunarodnog simpozija o bosanskom jeziku, cijenjeni učesnici, gosti, dragi prijatelji, dame i gospodo, sve Vas srdačno pozdravljam na otvaranju Simpozija o bosanskom jeziku koji je okupio značajan broj učesnika iz cijele regije.
Pitanje jezika
jedno je od najbitnijih obilježja identiteta jednoga naroda. Jezik je oduvijek
bio simbol i uvijek nova potvrda duhovnoga bića i narodne pripadnosti. Jezik
je, kako kaže pjesnik, "stvarna domovina jednoga naroda". Ta
definicija je vrlo jednostavna i predstavlja nacionalni model koji u Evropi, sa
određenim varijacijama, funkcionira od polovine 19. vijeka. Borba za očuvanje
vlastitoga jezika nerijetko je značila i borbu za očuvanje cijele kulture ili
uprotivnom, njenu neminovnu asimilaciju i pretakanje u druge nacionalne
korpuse. Mađari su poseban primjer takvoga modela očuvanja vlastitoga
identiteta kroz radikalno očuvanje čistote jezika. Svoj jezik su očuvali u
mjeri da u njemu do danas skoro da nema riječi stranoga porijekla.
Bošnjaci su
ostali vezani za svoj jezik, iako su od kraja 15. do početka 20. vijeka
stvarali književna djela i na orijentalnim jezicima. Ti jezici, osim na nivou
upotrebe pojedinih riječi i naziva, nisu nikada ušli u šire mase i nisu utjecali
na čistoću maternjeg bosanskog jezika.
Blizu tri stotine
stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, u kojima se, bez
iznimke, jezik stanovnika Bosne naziva – bosanskim.
Također, više
stotina autora toga vremena dodalo je svom imenu odrednicu Bosnavi / Bosnali / Bošnjak
/ Bosanac, koja potcrtava njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu.
U četiri vijeka
osmanske vladavine, naši ljudi nikada nisu zaboravili ili napustili svoj jezik,
kao što nikada nisu zaboravili svoj zavičaj.
Međutim, bosanski
jezik nije bio samo jezik Bošnjaka, bosanskih muslimana. Primjera o prisustvu
bosanskog jezika i kod drugih Bosnaca, u književnim i historijskim izvorima je
napretek.
Bosanskim jezikom
su ga zvali i temeljni hrvatski pisci u BiH – Matija Divković, Ivan Franjo
Jukić, Anto Knežević i drugi.
Duvanjski biskup
fra Pavle Dragičević 1735. piše da u Bosni ima devet svećenika koji se u
vršenju vjerskih obreda ispomažu "bosanskim jezikom", jer ne razumiju
dobro crkvenoslavenski.
Hercegovački
pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše
Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek "vičan bosanskom
jeziku". Bosanski biskup Vujičić još 1881. ovaj jezik naziva bosanskim.
Franjevci su
1894. otpisivali svojim oponentima da ne govore srpskim nego bosanskim jezikom.
Tek će naredbom
Zemaljske vlade iz 1907. godine bosanski jezik privremeno biti povučen iz
zvanične upotrebe, ali iz života ljudi u Bosni i Hercegovininiti jednoga
trenutka.
Zašto je bosanski
jezik bio tako rasprostanjen i prihvaćen u narodu? Zato što je bio temeljen na
staroj jezičkoj baštini, na jeziku kakvog nalazimo na mramorima ili stećcima,
na onom prvotnom, zatečenom jezičnom stanju.
Poštovane dame i
gospodo,
Jezik, kako su to
definirali evropski nacionalni pokreti s polovine 19. vijeka, određuje i
nacionalne granice, pa je prihvatanje postojanja bosanskog jezika ona ultimativna
prepreka odricanju od velikodržavnih ambicija na račun BiH, njenoga kulturnoga
i teritorijalnoga integriteta. To je stigma koja će tokom gotovo čitavog 20.
vijeka pratiti Bošnjake, kako u periodu beskompromisnoga i rušilačkog
unitarizma dinastije Karađorđevića, tako i u periodu komunističke jugoslovenske
utopije, čiji je obrazac jednakopravnosti i jednakosti na koncu ipak vodio
računa o modelu evrocentrične nacionalne posebnosti. Bošnjaci su, iako prvotno
tokom zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu priznati kao narod, kao šesta buktinja u grbu
nove državne zajednice Južnih Slavena, ustavom iz 1945. godine ponovno izgubili
svoju konstitutivnost, a potom i pravo na svoj jezik.
Tkz. “Novosadski
dogovor“ o zajedničkom jeziku iz 1954. godine
samo je potvrdio nametnute ustavne promjene.
Radna grupa u
kojem su učestvovala i trojica bh. predstavnika, među njima i nobelovac Ivo
Andrić, zaključila je da Srbi, Hrvati i Crnogorci govore srpsko-hrvatskim
jezikom.
Bošnjaci, s obzirom
na to da su po ustavu iz 1945. izgubili kontitutivnost, nisu niti registrirani
unutar nove jugoslovenske jezičke stvarnosti.
Nasreću,
bošnjački intelektualci, s posebnošću i upornošću jednoga Alije Isakovića
nikada nisu prihvatili tu nametnutu realnost.
Demokratskim
promjenama iz 1990., a zatim i odbramebeno-oslobodilačkim ratom iz 1992–1995.,
u kojem je obnovljena nezavisnost države BiH, Bošnjaci su osim svoje
konstitutivnosti vratili i svoj bosanski jezik, kao jedan od tri službena
jezika u današnjoj zvaničnoj upotrebi. Činjenica da gotovo 53% od ukupnoga
broja stanovnika u BiH danas govori bosanskim jezikom itekako ohrabruje.
Poštovane dame i
gospodo,
Međunarodni
simpozij o bosanskom jeziku u Zagrebu, jedan je u nizu višedecenijskih pokušaja
bošnjačkih udruženja i institucija da se taj jezik napokon i službeno afirmira,
tačnije da se omogući njegovo uređeno i organizirano učenje i izučavanje u
Republici Hrvatskoj.
Simpozij bi,
shodno tome, trebao doprinijeti bržoj implementaciji bosanskog jezika u
obrazovni program u Republici Hrvatskoj.
Neprihvatljivo je
da Bošnjaci, druga po veličini nacionalna manjina u Hrvatskoj, nemaju niti po
jednom modelu svoj maternji jezik u
osnovnim i srednjim školama, sa izuzetkom islamske gimnazije dr. Ahmed
Smajlović. Očigledno je da nedostaje
pomoć nadležnih institucija, neophodna u mjeri da se ovo provede. Tome dakako
doprinosi i nedostatak bilateralnog sporazuma između dviju zemalja oko zaštite
prava bošnjačke nacionalne manjine, koji su susjedne države nacionalnih manjina
u Republici Hrvatskoj ranije potpisale. Sve od navedenoga se može riješiti u
relativno kratkome roku. Sa svoje strane nastojat ću da ova pitanja
aktualiziram u daljim razgovorima sa svojim hrvatskim kolegama. Ono što donekle
ohrabruje jeste da Zagreb i Republika Hrvatska nisu tijesni za razgovor o
bosanskom jeziku o čemu svjedoči i ovaj današnji skup pod pokroviteljstvom
Gradonačelnika Grada Zagreba i u kojem učestvuju važni ljudi iz hrvatske
akademske zajednice.
Na koncu,
Republika Hrvatska ima i moralnu odgovornost da učini potrebne korake kako bi
bosanski jezik bio adekvatno zastupljen u zvaničnom obrazovnom programu.
Bošnjaci su, ne zaboravimo, učestvovali u odbrani i stvaranju moderne hrvatske
države sa preko 25.000 branilaca te 1187 poginulih i više hiljada teško
ranjenih. Sve to nas zajedno obavezuje i povezuje.
Poštovane dame i
gospodo,
Organizatorima
Međunarodnog simpozija o bosanskom jeziku čestitam na hrabrosti i istrajnosti
da se uhvate u koštac sa ovim teškim pitanjima u borbi za punu afirmaciju
bosanskog jezika u Republici Hrvatskoj. Učesnicima i pokroviteljima skupa
dugujem zahvalnost što su tu ideju prepoznali i podržali.
Sa željom da
Simpozij ispuni očekivanja i zadate ciljeve, srdačno Vas pozdravljam i želim
Vam svako dobro.
Hvala.