Cijenjeni reisu-l-ulema Huseine Kavazoviću,
uvaženi zamjeniče premijera Republike Turske Veysi Kaynak,
muftijo goraždanski, Remzija Pitiću,
draga braćo i sestre,
predstavnici drugih vjerskih zajednica,
dragi prijatelji i gosti,
cijenjene dame i gospodo,
esselamu alejkum i dobar vam dan!
Okupili smo se ovdje da od ovog lijepog petka učinimo
dan radosti i ponosa za sve dobronamjerne ljude ove zemlje.
U zlatnom dobu fočanskog šehera, vakifi su se
nadmetali u dobru, i teško je u ovoj čaršiji bilo reći koja je džamija veća,
ljepša, važnija. Neke su se isticale skladom i umješnom gradnjom, neke
veličinom i probranim položajem u mahali, one skromnije opet onim najvažnijim -
dobrim imamom i jakim džematom. Gube se u pamćenju obrisi ovih bogomolja, ali
možemo biti sigurni da je ova džamija sultana Bajezida Velije imala sve
pobrojane elemente kroz vijekove svog trajanja.
Zato se danas možemo s pravom radovati. Džamija koja
je u zlom vremenu agresije na Bosnu i Hercegovinu spaljena i sa zemljom sravnjena
ponovo pred nama svjedoči svjetlost vjere, kulturu i sudbinu ljudi koji su
živjeli uz nju i za nju, našeg naroda koji je vijekovima davao pečat životu
ovog lijepog grada.
Gubi se u historiji, ali kroz predanje vraća,
sultanija Fatima koja ovdje počiva, carska kći i bosanska snaha, gube se tako u
magli historijske vjetrometine životi onih koji su ovom gradu i ovoj zemlji
dali sve, da bi pod prisilom zla nestali iz zavičaja.
Izgubila se tako i Careva džamija, koju su srušili
zločinci u namjeri da zatru i same tragove postojanja cijelog jednog malog ali
ponosnog naroda.
Iz pepela su je podigli Bošnjaci, oni protjerani
potomci pobijenih i po dunjaluku raspršenih Fočaka, i vakifi iz drugih gradova
Bosne i Hercegovine koji znaju da zemlja i narod samo kao cjelina mogu opstati
i trajati. Imali smo u tome i nesebičnu bratsku pomoć Republike Turske, na
kojoj smo zahvalni. Kroz ovu obnovu, svjedočimo zajedništvu koje prevazilazi
vrijeme i prostor, jer počiva na vjeri u Boga i Božji sud koji se proteže kroz
vječnost.
Bolna je za jedan kratak i krhak ljudski život
spoznaja, da ono što šačica zločinaca sruši u trenu, moramo iz pepela dizati
decenijama.
No, utoliko je danas naš ponos na ovo djelo obnove
snažniji, jer kroz njega vraćamo nadu da dobro može nadjačati zlo i onda kad se
sve čini izgubljenim.
Uvjeren sam da džamije Foče nisu samo gnijezdo
duhovnosti onih raspršenih muslimana ovog grada, već i zalog obnove zajedništva
cijele Bosne i Hercegovine, njenih naroda i njenih građana. Zato je važno na
ovom mjestu naglasiti da smo imali i razumijevanje gradskih vlasti u Foči, koja
se polako ali sigurno vraća sebi nakon jednog ružnog i tužnog perioda.
Zato je važno naglasiti, da je i hrišćanima i
muslimanima ove zemlje koju dijelimo, odnos prema bogomoljama onih drugih mjera
poštovanja, ali i samopoštovanja.
Jer zajedničkim snagama možemo ostvariti bolji život
za sve, ukoliko razlike prihvatimo kao izvor snage i potrudimo se da jedni o
drugima naučimo više, ukoliko uložimo trud u zajedničkom interesu napretka, i
oslonimo se na onaj bolji dio naše historije, na tradiciju saradnje i
tolerancije, poštovanja i uvažavanja koju baštinimo.
Želim naglasiti i da džamije nisu samo kamen koji
šuti, spomenik kulture koji tek ponekom znalcu priča o historiji, već stubovi
okupljanja žive zajednice u koje ljudi dolaze ojačati svoj duh, obnoviti svoju
predanost Allahu i njegovom zakonu.
Uvjeren sam da će kao gnijezdo lastavice, ovaj džemat
u srcu nekad nadaleko čuvene Prijeke čaršije biti uporište povratka onih koji
su, lišeni prava na izbor, napustili svoj zavičaj u strahu za vlastite živote i
imetak.
Njih želim samo podsjetiti na ajet sure Ankebut koji
kaže: “Onaj koji se bori - samo se za
sebe bori, jer Allah može bez svih svjetova biti“. Vjerujem da će i sami prepoznati šta treba da
čine kako bi bili dostojni predaka, koje putopisac Evlija Čelebija pamti kao
„lijepe i divne ljude čistog vjerovanja, pobožne i dobre muslimane, čije su
djevojke lijepe i povučene, djeca bistra i oštroumna, mladići pravi sokolovi,
neustrašivi i hrabri junaci“.
Hvala vam!