Ali, vrijeme u
kojem živimo od nas zahtijeva da govorimo – da podignemo glas i odgovorimo
onima koji još uvijek nisu razumjeli ili ne žele da razumiju zastrašujuću
poruku genocida koji je ovdje počinjen.
Šta se ovdje
desilo u ljeto 1995. godine dobro je poznato.
Odredi smrti
zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, nakon višegodišnje opsade slomili
su otpor iscrpljenih branilaca i pogubili hiljade zarobljenih bošnjačkih
muškaraca i dječaka, želeći da na ovom prostoru potpuno zatru postojanje jednog
naroda.
Šta su i kome su
skrivili ovdje mučki pobijeni dječaci i starci, ljudi koji su branili svoje
porodice i gole živote, svi do jednog, ostat će tajna zauvijek skrivena u
tamnim ponorima duša zlikovaca koji su to počinili.
Sva krivica 15-ogodišnjeg
Damira Suljića i 72-ogodišnjeg Alije Salihovića je što su bili muslimani,
Bošnjaci, i što su rođeni u Srebrenici. Džemila Mahmutović je pored ove, imala
i krivicu odanosti prema braći i muškoj rodbini, uz koje je ostala ne želeći ih
napustiti ni pred smrću koja je dolazila.
Znamo i da su Ujedinjeni
narodi ostali nijemi i pasivni. Danima su dobivali precizne podatke o pokoljima
koji traju, imali su satelitske snimke rastućih masovnih grobnica, ali su
„Zaštićenu zonu UN“ kukavički prepustili totalnom pokolju, koji će biti upamćen
kao u najsramniji trenutak Ujedinjenih naroda i jedan od najmračnijih trenutaka
ljudske civilizacije.
Savjest zločinaca
se nikada nije probudila. Oni i danas, kao i svih 22 godine koje su protekle,
nastavljaju da skrivaju i negiraju zločin koji su ovdje počinili.
Savjest civiliziranog
svijeta, nakon prvog šoka, ipak se aktivirala.
Međunarodni i
domaći sudovi suočili su se s užasima brutalnih likvidacija, masovnih grobnica,
ali i izopačenošću ideologije koja je to naredila. Nazvali su to i presudili
jedinim mogućim imenom - genocidom.
Jezivo iskustvo
Srebrenice je pred sve nas, koji smo mu svjedočili, postavilo teška iskušenja i
teška pitanja. Ponekad nam izgleda kao da odgovora na ta pitanja i iskušenja
nema.
Ali odgovora mora
biti!
Odgovori se
nalaze u budućnosti ispunjenoj životom i mirom. Put do takve budućnosti vodi
preko pomirenja.
Pomirenje je
potrebno svima – i nama i generacijama koje dolaze.
Ono je potrebno
kako nikad više u Bosni i Hercegovini nijedna majka ne bi morala tražiti kosti
svoje djece po masovnim grobnicama.
Ali, jedno mora
svima biti jasno - pomirenja i bolje budućnosti u Bosni i Hercegovini ne može
biti bez pravde i istine.
Jer, istina je
jedini oslonac pred teškim iskušenjima s kojima se suočavamo svaki put kad se
izgovori riječ Srebrenica. Samo ojačani istinom bit ćemo u stanju da se
odupremo tim iskušenjima.
Temelji pomirenja
moraju se graditi na pravdi i istini. Na lažima, negiranju genocida,
relativiziranju, provokacijama kojima smo svjedočili i uoči ove godišnjice,
nikakvo pomirenje nije moguće. Pomirenja i bolje budućnosti neće biti dok u
potpunosti ne bude poražena ideologija koja je kreirala genocid u Srebrenici.
Zato, danas, s
ovog za nas svetog mjesta, još jednom upućujemo poziv srpskom narodu i njegovim
političkim, vjerskim i intelektualnim elitama da prihvate istinu i prestanu
poricati genocid koji je ovdje počinjen – da konačno učine taj korak ka
istinskom pomirenju i boljoj budućnosti za sve nas.
Istina od srpskog
naroda zahtijeva da ne poklanja svoje povjerenje onima koji mu nude vještačke
mitove, onima koji ga vode u sukobe, onima kojima taj narod treba samo kao
saučesnik ili nijema podrška u zločinu.
Takvih, nažalost,
još uvijek ima. Oni nastavljaju s negiranjem genocida, odlikuju ratne zločince
dosipajući tako so na rane preživjelih, nastavljaju da svakodnevno prijete
otcjepljenjem dijela Bosne i Hercegovine. Poručujemo im da u tome neće uspjeti.
Nikada nećemo dozvoliti da Srebrenica, Tomašica, Brčko, Zvornik i sva druga
mjesta užasnih zločina nad nevinim bosanskim ljudima, budu išta drugo doli
Bosna i Hercegovina.
Od međunarodne
zajednice istina zahtijeva da užasna lekcija iz ljeta 1995. godine bude naučena
kako bi se spriječile buduće Srebrenice. Promatrajući sa zebnjom sve ono što se
u današnjem svijetu događa, plašim se da ta lekcija, nažalost, nije do kraja
naučena.
Bošnjacima je
Srebrenica najdublja rana i oni je nikada neće zaboraviti. Nasilje kojem su
bili izloženi od Bošnjaka zahtijeva da preziru ideju nasilne osvete, i oni je
preziru. Teško je na svijetu naći narod nad kojim su počinjeni tako strašni
zločini, uključujući i genocid, a koji je uspio da svojim unutrašnjim bićem i
svojom duhovnom snagom savlada poriv za osvetom. Dobro je da je tako, jer
osveta bi nas vodila u začarani krug iz kojeg nema izlaza. Naša jedina osveta
moraju biti, i jesu to, upravo pravda i istina.
Stoga, od borbe
za istinu i pravdu nikada nećemo odustati.
Srebrenica je
bila poprište užasne tragedije, zatim pozornica nijeme tuge, a u budućnosti
treba da postane mjesto pomirenja. Da li će građani Srebrenice i cijele Bosne i
Hercegovine uskoro početi da žive u budućnosti ispunjenoj životom i mirom, ili
će nam to ostati nedostižni san, zavisi isključivo od spremnosti da se prihvati
istina i odbace laži.
Istina jeste
teška i bolna, ali što prije bude prihvaćena, prije ćemo stići u budućnost u
kojoj će se na ovaj dan u Potočarima pomen i sjećanje na žrtve genocida
očitovati samo – molitvom i šutnjom.