Zadovoljstvo mi je i čast biti danas ovdje, i hvala vam na prilici da kažem nešto o dvije teme koje možda izgledaju kao klasično vanjskopolitičko pitanje za jednu zemlju, u ovom slučaju za Bosnu i Hercegovinu. Međutim kroz te dvije teme se prožimaju mnoge stvari koje nisu samo političke, nije to samo administrativno ili medijsko pitanje, već, u suštini, riječ je o nekim dubokim, društvenim i sociološkim procesima koji se odvijaju u BiH. Nije ni mjesto, a nemamo ni mnogo vremena da se osvrnem na sva dešavanja u regiji koja su povezana sa onim što se dešava u našoj zemlji, pa čak i da se dotaknemo uloge velikih sila i multilateralnih procesa koji se odvijaju i u Evropskoj uniji, a koji imaju svoje refleksije na cijelu regiju, pa samim tim i na BiH.
Dozvolite mi da pozdravim sve prisutne i da zahvalim
na pozivu da govorim na ovoj eminentnoj konferenciji u organizaciji
Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES).
Izlaganje o evropskoj i NATO perspektivi Bosne i
Hercegovini treba započeti kratkim podsjećanjem šta je to Evropska unija i kako
je ona nastala. Zato vas molim da se ukratko vratimo u vrijeme nakon okončanja
Drugoga svjetskog rata, kada se rađa ideja o ujedinjenoj Evropi. Ideja je
potekla još od Winstona Churchilla koji je sanjao Sjedinjene evropske države, a
koju su, uoči stvaranja Evropske unije historijski politički autoriteti Adenauer,
Bech, Beyen, Da Gasperi, Hallastein, Mansholt, Monnet, Spaak, Spineli i Shuman
artikulisali i u niz koraka ka Evropskoj uniji kakvu imamo danas.
Prvi oblik udruživanja vidimo još 1952. godine u
stvaranju Evropske zajednice za ugalj i čelik, koja kasnije dobiva novi oblik u
organizaciji Evropske zajednice za atomsku energiju iz 1958. godine, pa još k
tome i stvaranju Evropske ekonomske zajednice iz 1958. godine.
Sve su to bili koraci ka formiranju današnje
Evropske unije koja je osnovana potpisivanjem Maastrihtskog sporazuma koji je
stupio na snagu 1. novembra 1993. godine, čime je stvorena današnja Unija kao
inkluzivna zajednica sa svojim kriterijima za pristupanje. Prvobitnu Evropsku
uniju formiralo je šest zemalja: Belgija, Francuska, Njemačka, Italija,
Luksemburg i Holandija. Kasnije je taj broj rastao na deset, dvanaest,
petnaest, do današnjih dvadeset osam zemalja.
EVROPSKI PRISTUPNI KRITERIJI
Pristupanje Evropskoj uniji definisano je još 1993.
godine, u okviru Kopenhagenskih kriterija, koji se sastoje od tri elementa:
političkog, ekonomskog i administrativno-institucionalnog. Svaka država koja
pretenduje na članstvo u Evropskoj uniji mora ispunjavati i četvrti,
administrativni kriteriji, koji nalaže prilagodbu cijelom nizu vlastitih
regulativa kako bi postala uspješan kandidat.
Politički kriterij predstavlja nekoliko daljnjih
elemenata, kao što je stabilnost institucija koje moraju biti u stanju
garantovati demokratiju, vladavinu prava, zaštitu temeljnih ljudskih prava i
zaštitu prava manjina.
Ekonomski kriterij tiče se funkcionalne tržišne
privrede u zemlji u smislu da ona bude dovoljno kapacitirana da se nosi sa
konkurencijskim izazovima jednog velikog tržišta kao što je to tržište Evropske
unije.
Administrativno-institucionalni kriterij kaže da
mora postojati takva sposobnost države kandidata za EU da u cjelosti prihvati
evropsku pravnu stečevinu.
Ovi kriteriji su ojačani Madridskim kriterijima,
koji jasno kažu da zemlja mora imati reformisanu administraciju i pravosuđe na
način da je u stanju odmah prihvatiti cjelokupnu evropsku pravnu stečevinu.
Za zemlje Zapadnog Balkana ovi kriteriji su nešto
modifikovani, i to na način da je prvi korak ulazak u Proces stabilizacije i
pridruživanja, pa se onda primijenjuju sljedeći kriteriji:
• politički
kriteriji - koji je ostao nepromijenjen
• ekonomski
kriterij - koji je izmijenjen u potrebi za jačanjem regionalne saradnje na
Zapadnom Balkanu i
• administrativno-institucionalni
- koji je ostao isti i odnosi se na sposobnost svake zemlje da u cijelosti
prihvati kompletnu evropsku pravnu stečevinu.
Da bi Evropska komisija uopće mogla sagledati sve
ove pobrojane elemente, onda se primjenjuje Upitnik EU, u kojem svaka zemlja
koja pretenduje na kandidatski status, ponudi presjek stanja u zemlji kroz
različito definisana poglavlja. Tih poglavlja, danas ima 35. Mi mo upravo u toj
fazi - dajemo odgovore na Upitnik koji nam je dostavljen iz Bruxellesa. Neke
odgovore smo završili i poslali ih Bruxellesu, a onda su nam ih vratili sa
dopunskim pitanjima i upravo se naše institucije bave tim dopunskim pitanjima,
te imamo jednu vrstu obećanja od nadležnih instituacija u BiH da će to završiti
u što skorijem roku, kako bismo mogli kompletirati odgovore na ova dopunska
pitanja.
Odgovori na Upitnik, na koja često budu postavljena
i dodatna pitanja, kao što je naš slučaj, služe Evropskoj komisiji da sačini
svoje mišljenje, i koje dostavlja prema Vijeću Evropske unije, te se nakon toga
konsenzusom donosi odluka o tome da li se zemlji može dodijeliti status kandidata.
Taj kandidatski status može imati tri varijacije: direktni kandidatski status,
uslovljen kandidatski status i uslovljen kandidatski status sa vremenom
ispunjenja uslova, da bi se ozvaničio status kandidata.
Kada zemlja stekne status kandidata, izvrši se
Screening (eng. prev. pregled) po svim poglavljima, kada se zajedno sa zemljom
kandidatom sagleda usklađenost domaćeg zakonodavstva sa evropskim propisima, pa
tamo gdje se uoči neusklađenost otvaraju se pregovori i to po svakom poglavlju
pojedinačno.
Prije početka pregovora, utvrđuje se pregovaračka
pozicija zemlje kandidata i tada pregovori započinju, s tim da se vrlo često
prvo otvore poglavlja 23. (pravosuđe i ljudska prava), što je za nas, ja sada govorim u ime BiH, od krucijalne
važnosti, i 24. (pravda, sloboda i sigurnost), što je također u rangu važnosti
kao poglavlje 23., s tim što se to ne rješava pregovorima, nego AKCIONIM
PLANOM, odnosno zemlja kandidat dobije vrlo konkretne zadatke, koje mora
ispuniti u ovim poglavljima u određenom vremenskom periodu.
Nakon okončanja verifikacije svih pregovaračkih
poglavlja, predlaže se prijem zemlje kandidata u članstvo u Evropskoj uniji. To
je ono otprilike faza u kojoj smo sad mi, odnosno težimo da završimo tu fazu.
GDJE JE U TOME BOSNA I HERCEGOVINA?
Naš kraći pregled možemo prikazati u sljedećih par
rečenica, jer je situacija jako jednostavna, a tako je Evropska komisija u
svome izvještaju o BiH za 2018. godinu ukazala na trenutno stanje koje još
uvijek nije dovoljno dobro.
Ako pođemo od političkih kriterija, onda je jasno da
BiH nema institucije koje mogu garantovati demokratiju, vladavinu prava,
zaštitu temeljnih ljudskih prava i zaštitu prava manjina. Kroz ovaj igrokaz oko
izmjena Izbornog zakona BiH, čemu smo svjedočili u periodu neposredno prije izbora
u BiH, zapravo se vidi nespremnost institucija Bosne i Hercegovine da primijene
temeljna demokratska načela, jer se razgovor o tome sveo na konstrukt
»legitimno političko predstavljanje naroda« što nije dijelom evropske pravne
stečevine, niti je dijelom evropskih principa i standarda i zapravo predstavlja
jasan pokazatelj da se u BiH demokratija želi žrtvovati da bi neke političke
stranke imale kvalitetniju poziciju u formiranju vlasti (plašenje bilo koga
nekim preglasavanjem u evropskim institucijama jednostavno ne prolazi). Tako
nešto nije demokratija koja je utemeljena u Evropskoj uniji, pa je onda sasvim
jasno zašto je gospodin Johanes Han, evropski komesar za susjednu politiku i
pregovore oko proširenja EU, kazao da Bosna i Hercegovina sa daytonskim
političkim modelom ne može postati kandidatom za Evropsku uniju, jer taj model
odudara od evropske pravne stečevine. To je, zapravo, suštinsko pitanje jer
daytonski politički model je zloupotrijebljen preslobodnim tumačenjima da se
etničkim političkim elitama trebaju dati veća prava od individualnih prava
građana. Čak su u jačanju te argumentacije korištena neka poređenja sa
Belgijom, Holandijom i sličnim zemljama (ima pojedinih koji čak prave poređenja
sa Švicarskom, koja nema namjeru biti dijelom Evropske unije), to je potpuno
pogrešni jer se radi o veoma različitim historijskim kontekstima nastanka tih
zemalja, kao i različitom historijskom kontekstu nastanka BiH, ali koje su
svakako svoj društveno-politički sistem uskladile sa evropskom pravnom stečevinom,
gdje postoji zaštita temeljnih ljudskih prava na individualnom nivou, dok to u
Bosni i Hercegovini, nažalost, nije slučaj. Plašenje stanovnika naše zemlje da
građanski koncept znači unitarnu državu, pa to nadalje znači princip jedan
čovjek - jedan glas, što rezultira nekim preglasavanjem nekoga od strane nekoga
- to su priče za malu djecu, jer je Evropska unija temeljena na zaštiti
građanskih prava na individualnom nivou, i to je ono što mi treba da radimo u
BiH, da jačamo taj princip, a ne na zaštiti prava kolektiviteta kao što se to
želi prezentovati. Evropska unija upravo temeljena na tome, u već dva navrata
po zaključku Vijeća Evropske unije to je i potvrdila. Ja ne želim ovdje, vodeći
računa o mjestu na kojem se nalazim jer sam u prijateljskoj zemlji, vodeći
računa i o poziciji i funkciji na kojoj se ja lično nalazim, pominjati čak i
neke intervencije iz susjednih zemalja Bosne i Hercegovine, koje su išle tako
daleko od pojedinih zvaničnika da su zapravo željeli proglasiti cijelu
situaciju u BiH, i pokušaj da se uspostavi jedan sasvim novi princip kod
kandidovanja zemlje za članstvo Evropske unije, pa nazivali BiH sui generis
slučajem u cijeloj priči. Nema sui generis slučajeva kada je riječ o
pristupanju Evropskoj uniji. Standardi i principi koji važe u EU treba da važe
za svaku zemlju. Nema ni sui generis slučaj kada govorimo o Belgiji, i tamo je princip poštovanja
osnovnih ljudskih prava, temeljni princip organizacije države. Dakle, ne može
Bosna i Hercegovina biti sui generis slučaj kada je riječ o osnovnim principima
na kojima funkcioniše EU.
Potpuno je ista situacija sa vladavinom prava, koja
u temelju znači postojanje pravne države koja mora garantovati sva prava,
slobode i jednakosti svojim građanima na individualnom nivou, što opet odudara
od politika jednog značajnog dijela političke scene u BiH, u kojima daytonski
model daje mogućnost za lakši ostanak na vlasti, makar to i ne bilo u okviru
evropskih demokratskih principa. Isto tako, vladavina prava znači da ovdje mora
postojati sistem koji će se efikasno boriti protiv korupcije i organizovanog
kriminala, što opet u BiH nije slučaj. Primjer tome je nedavni izostanak
političke podrške izmjenama Krivičnog zakona BiH, u kojem se političke stranke
nastoje ugrađivati, kako bi izvjesno zaštitili aktere kriminalnih radnji koji
dolaze iz njihovih redova. Dakle, postoji mnogo političkih struktura u BiH koje
jedan od temeljnih principa funkcionisanja EU, kao što je vladavina prava, žele
zapravo što dalje odmaći od provedbe i vrijednosnog sistema BiH, iz jednog
prostog razloga a to je da bi zadržali svoju političku poziciju, uticaj i moć i
na kraju krajeva, moram to reći, sumnjivo stečena materijalna dobra.
Ko je promicatelj EU vrijednosti u BiH, šta ko želi?
Ko zaista želi u Evropsku uniju? Koji su motivi kada se političari u BiH
opredjeljuju za EU, to je posebno pitanje. Ima onih koji zaista i iskreno žele
u EU, ima i onih koji EU žele da bi,
naivno mišljenja sam, zadržali postojeće ustavno uređenje BiH misleći da će EU
pristati na to da se kocka sa vlastitim principima na kojima funkcioniše.
Što se tiče ekonomskog sistema, koji je u BiH jedna
devijacija slobodnog tržišta, a gdje zapravo postoje različiti oligopoli, koji
dogovaraju ponašanja na tržištu (primjer su distributeri naftnih derivata),
čime Bosna i Hercegovina, kao suverena zemlja ne ispunjava taj početni uslov, a
posebno ne ispunjava uslov potrebne konkurencijske sposobnosti u izazovima koje
nudi veliko tržište Evropske unije.
O administrativno-institucionalnom kriteriju ne
treba ni govoriti, jer do sada nema političkih iskaza različitih političkih
aktera ili političkih stranaka koji bi nedvojbeno rekli da će učiniti sve da
Bosna i Hercegovina akceptira kompletnu evropsku pravnu stečevinu. Kako će oni
prihvatiti toliki stepen izmjene društveno-političke stvarnosti koji će im
zasigurno smanjiti političku moć, a koju im daju konstrukti tipa
»konstitutivnih naroda« ili »legitimnih političkih predstavnika naroda« kojima
se, u cjelosti zanemaruje demokratija i to u tolikoj mjeri da oni nude sistemsku
diskriminaciju koja za posljedicu ima davanje veće političke moći tim istim
protivnicima evropskih vrijednosti.
ŠTA JE ONDA IZLAZ IZ OVE SITUACIJE?
Prvi element bio bi traganje za onim političkim
stukturama, strankama, konceptima i kadrovima koji nas mogu svoju javnim
istupima uvjeriti da poznaju procedure pristupanja Evropskoj uniji, za početak,
a u drugom dijelu i da oni stvarno na tome rade. Nažalost, kod nas je puno
javnog zaklinjanja u EU, kao, uostalom, i u NATO, a u suštini riječ je o običnoj
demagogiji. Zalagat ćemo se za ulazak u EU jedna je od najčešći rečenica koju
možete čuti u nastupnim govorima političara ili političkih elita. Vrlo brzo se
to zaboravi, vrlo brzo se vratimo funkcionisanju tako tipičnom za naš prostor
koji neki zovu Balkan, neki Zapadni Balkan, a neki Jugoistok Evrope.
Šta učiniti? Trebamo pomoć, iskrenu pomoć evropskih
institucija. Trebamo jasne i precizne stavove, standarde znamo, ako hoćemo da
ih saznamo. Ali trebamo, ne samo poruku svih evropskih zvaničnika, dužnosnika,
diplomata da to tako mora biti, trebamo tako djelovanje u BiH. Nema duplih
standarda, pogotovo onih koje primjenjuju zvaničnici EU. Predugo sam u ovom
poslu i imam previše, nažalost, takvog iskustva kada je riječ o pojedinim
dužnosnicima EU, bilo da je riječ o Evropskoj komisiji ili diplomatama. Na jednu stranu načelna priča, a
na drugu u realizaciji klasična balkanska politička igra. Suviše sam često bio
u takvim situacijama da to vidim, suviše smo često bili svjedoci duplih
standarda koji dolaze od zvaničnika EU. Sa takvom politikom niti će EU dobiti
partnera pouzdanog u BiH, niti će BiH napraviti neki iskorak. Očekujem od EU
instituacija, kao i zemalja članica, da znaju prepoznati one snage u BiH, jer
to nije teško, koje su zaista posvećene evropskom putu Bosne i Hercegovine, a
ne da nam stalno govore „pa znate, to je vaša stvarnost“. Moramo se
prilagođavati, sa takvim načinom političkog djelovanja, sa takvom filozofijom,
nigdje nećemo doći. Imali smo priliku vidjeti u pregovorima oko izmjena
Izbornog zakona takav stav, na sreću nije uspio da pobijedi. Imali smo takav
primjer nedavano kod usvajanja Zakona o akcizama u BiH. Ja moram reći da sam
bio šokiran onim što su pojedini dužnosnici EU, i koji nastupaju u ime Evropske
komisije, radili. Nećete vjerovati kakav slučaj se desio. Ne mogu to ni
politički ni pravno da shvatim - da imamo usvojena dva zakona koji su u
bitnim članovima različiti, a i jedan i drugi su stupili na snagu, i da se to
desilo pod patronatom dužnosnika Evropske unije. Koji poslije toga dođu i kažu
da je BiH zabilježila nazadak. Dakle, ako ćemo iskreno da pričamo o tome
potrebno je naći domaće snage koje to iskreno hoće, koje hoće ne samo formalno
da ispunjavaju kriterije i zahtjeve EU, nego koji u tome vide šansu za
ozdravljenje cijelog društva. Ne samo administacije, političkog života i javnog
diskursa, nego ozdravljenje društva u Bosni i Hercegovini. Nama standardni
kriteriji EU trebaju zbog nas, jer oni mijenjanju nas kao ljude u BiH i
stvaraju nam uslove da se izmaknemo iz ovog blata u kojem živimo i napravimo
nešto od ove zemlje što će da liči na uređenu zemlju, na demokratsku zemlju u
kojoj će ljudi vidjeti svoju budućnost i prosperitet.
RECIMO NEŠTO O NATO-u
Organizacija Sjevernoatlantskog sporazuma ili
Sjevernoatlantski savez, poznatiji kao NATO, međunarodna je organizacija
vojno-političke prirode, osnovana 1949. godine potpisivanjem Sjevernoatlantskog
sporazuma (Sporazum iz Washingtona) između dvanaest država tadašnjeg zapadnog
bloka. Osnova Sjevernoatlantskog saveza je Sporazum država članica, koji je po
svojoj prirodi međunarodni ugovor. Sporazum priznaje i podržava njihova
pojedinačna prava kao i njihove međunarodne obaveze u skladu s Poveljom
Ujedinjenih nacija. On obavezuje svaku državu članicu da sudjeluje u rizicima i
odgovornostima, uspostavlja sistem zajedničke odbrane te zahtijeva od svake od
njih da ne prihvaća nikakve međunarodne obaveze koje bi mogle biti u
suprotnosti sa Sporazumom.
Ideja formiranja NATO-a, osim sigurnosne prirode,
bila je i stvaranje vojnog bloka kojim će se suprotstaviti širenju ideološkog
komunizma prema zapadnom svijetu, kao izraz tadašnjih historijskih okolnosti
nakon okončanja Drugog svjetskog rata. Kao suprotan pol ovome vojnom savezu,
svojevremeno je bio formiran Varšavski pakt, čime je stvoren tadašnji bipolarni
svjetski poredak i započeo je Hladni rat, koji je trajao sve do decembra 1989.
godine kada su predsjednici SAD-a George Bush i tadašnjeg SSSR-a Mikhail
Gorbachev na konferenciji održanoj na Malti objavili da je Hladni rat okončan. Za
Hladni rat važno je reći još dvije stvari. Prva da se radilo o sukobu,
temeljenom na ideološkim razlikama, koji se vodio svim sredstvima osim vojnim.
A druga, da je on imao svoje pojavne oblike, kao što je politika detentea ili
miroljubive koegzistencije u periodu 1968-1975, čiji je mehanizam bila
specijalno formirana organizacija CSCE, na konferenciji u Helsinkiju iz 1973.
godine, koja je služila kao kanal ili prostor za komunikaciju između Zapada i
Istoka. Nakon okončanja Hladnog rata, ova organizacija na Samitu u Budimpešti
iz 1994 godine, transformisana je u OSCE, koja predstavlja najveću međunarodnu
organizaciju koja promoviše sigurnost i saradnju, osigurava pomoć u uspostavi
političkih pregovaranja i odluka, te djeluje kao podrška iz oblasti prepoznavanja
ranih upozorenja, sprečavanje sukoba, upravljanje krizama i rehabilitacija
nakon sukobljavanja. Ona ima svojih šest stalnih misija (jedna je u Bosni i
Hercegovini), te nekoliko posmatračkih misija.
PROŠIRENJA NATO-a
U svome postojanju, NATO je imao sedam proširenja,
odnosno prijema novih država u svoje članstvo. Ovdje bi bilo dobro reći jednu
stvar, koja se tiče proširenja, a odnosi se na ideju koju je još početkom
1960-tih inicirao Zbigniew Brzezinski, kao tadašnji član Izbornog štaba Johna
F. Kennedyja, kada je kao rješenje okončanja Hladnog rata predložio širenje
NATO-a na istok Evrope, dokle god je to moguće, prevashodno misleći na svoju
rodnu Poljsku. Skoro 40 godina poslije, tačnije 1999. godine, NATO je započeo
proširenja na istočnoevropske zemlje, u okviru svoga četvrtog proširenja
(Poljska, Češka i Mađarska), pa sa najvećim petim proširenjem iz 2004. godine
(Bugarska, Estonija, Latvija, Rumunija, Latvija, Slovačka i Slovenija), zatim
šesto proširenje iz 2009. godine (Hrvatska i Albanija) i zadnje, nadamo se ne i
posljednje proširenje iz 2017. godine (Crna Gora). Promatrajući geopolitičku
zamisao Zbigniewa Brzezinskog s početka 1960-tih godina, vidno je da se NATO
proširivao na istok Evrope, prema Rusiji, dokle god je to bilo moguće. To
izaziva oponirajuću reakciju Rusije, jer svako novo proširenje NATO-a sa
zemljama iz istočnog i jugoistočnog dijela Evrope, njih dovodi u jedan
sigurnosni debalans, kojem se oni oštro suprotstavljaju, koristeći različita
sredstva, osim, za sada, ona vojna. Tu se krije i povod zašto se na taj način
postavlja Srbija, radi njihove političke povezanosti sa Rusijom, a na istom
tragu je i bh. entitet Republika Srpska, koji je u cijelosti neustavno
proglasio svoju vojnu neutralnost. Zašto neustavno? Zato jer u članu III Ustava
Bosne i Hercegovine, jasno je utvrđeno da entiteti nemaju nadležnost u vezi
članstva u međunarodnim organizacijama ako je to bez saglasnosti Parlamenta
Bosne i Hercegovine i obratno, ne mogu sprečavati Bosnu i Hercegovinu, kao
međunarodno priznat subjekt, a time i subjekt međunarodnog prava, da ulazi u
međunarodne ugovore i međunarodne organizacije. Posebno je važan član III/5
Ustava Bosne i Hercegovine, koji govori o nadležnostima koje će preuzeti
državni organi na zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i
međunarodnopravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine. Taj član III/5 Ustava
Bosne i Hercegovine, bio je pravni osnov za donošenje Zakona o odbrani Bosne i
Hercegovine, koji u svome članu 84. propisuje obavezu svim državnim organima da
rade na budućem članstvu BiH u NATO savezu.
ŠTA JE TO MAP?
Proširenja NATO-a, tokom njegovog postojanja,
pokušalo se artikulisati kroz član 10. Sjevernoatlantskog
sporazuma, u kojem su utvrđeni kriteriji za prijem novih država u NATO članstvo.
Kako je to bilo suviše široko opisano, što je dovelo do različitih inicijativa
i grupacija kao što su: Višegradska grupa, Vilnus grupa, Jadranska povelja,
NATO je osmislio i lansirao program MAP (Membership Action Plan ili Akcioni
plan za članstvo), koji ima svojih pet kriterija:
• Spremnost
na rješavanje međunarodnih, etničkih ili vanjskih teritorijalnih sporova mirnim
putem, kroz privrženost vladavini prava, ljudskim pravima i demokratskoj
kontroli oružanih snaga;
• Sposobnost
doprinosa odbrani i misijama organizacije;
• Obezbjeđivanje
dovoljnih finansijskih sredstava za oružane snage kako bi mogli ispuniti
obaveze članstva;
• Sigurnost
osjetljivih informacija i zaštitne mjere koje će se u tome pogledu osigurati;
• Kompatibilnost
domaćeg zakonodavstva s NATO-om.
To je ukratko pregled značenja NATO-ovog programa
MAP, uz jednu opasku da ova organizacija određuje posebne kriterije zasebno za
svaku zemlju kandidata za NATO, pa tako postoje i zasebni kriteriji za Bosnu i
Hercegovinu, poznati kao Talinski kriteriji.
GDJE JE U TOME BOSNA I HERCEGOVINA?
Bosna i Hercegovina je u svoje aspiracije prema
članstvu u NATO savezu iskazala volju u Parlamentarnoj skupštini Bosne i
Hercegovine 2005. godine kada je donesena odluka o pristupanju akcionom planu
za članstvo. Zatim Bosna i Hercegovina ulazi u program »Partnerstvo za mir« iz
2006. godine, te potpisuje sporazum o saradnji u oblasti sigurnosti, 2007.
godine. To je dovelo do toga da NATO pokrene individualni Partnerski program sa
BiH u 2008. godini, što je dovelo do započinjanja »Programa intenzivnog
dijaloga« koji je dogovoren na Summitu iz Budimpešte iz 2008. godine. Poslije
toga, Bosna i Hercegovina u 2009. godini aplicira za MAP, što je NATO odobrio
2010. godine, što je prošireno kriterijima koji se tiču upisa perspektivne
vojne imovine na Summitu NATO-a u Talinu 2011. godine. Tu započinju problemi,
jer je NATO postavio individualne uslove prema BiH, koji se tiču upisa 63 vojne
lokacije kao državnu imovinu Bosne i Hercegovine. Oni koji su se time možda bavili,
koji su pravnici znaju da je to više administrativno-tehničko pitanje, gdje se
provjerava vlasništvo koje se odlukom nadležnog organa prenosi na Ministarstvo
odbrane BiH, dakle jedan dosta tehnički proces gdje nije potrebno nikakvo
pregovaranje ni političa volja. Nažalost, ispostavilo se da je to kod nas
postao problem koji je doveo do toga da Ustavni sud BiH donosi odluku kojom
napokon razrješava ovu vrstu spora i stvara neophodne pravno-formalne uslove da
se ta imovina uknjiži. U međuvremenu, Narodna skupština RS-a donosi tzv.
Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti bh.
entiteta. Iako je Rezolucija neobavezujući dokument, nema snagu zakona, stvara
političke probleme u daljem NATO putu BiH.
Ta rezolucija se danas koristi da bi se osporio Talinski uslov, koristi
se da bi se izradio godišnji akcioni plan koji je čisto tehničko pitanje o
kojem ne treba donositi nikakvu političku odluku, koji, zapravo, ako ćemo
tjerati mak na konac, može uraditi izvršni organ vlasti kao što je i sam
ministar odbrane. Nije potrebna nova politička odluka Predsjedništva BiH, nije
potrebna nova politička odluka Parlamentarne skupštine BiH, nije čak potrebno
ni da reaguje Vijeće ministara tj., da budem malo jasniji, tijelo koje je
ekvivalent vladi jedne države. Moguće je to uraditi kroz odluku, odnosno
postupak ministra odbrane BiH, koji će tehnički sve o čemu smo pričali
uobličiti u dokument i predati NATO-u. Nažalost, mi smo sada stali tu. Niti
postoji volje u jednom dijelu politički institucija, političkih snaga u BiH, da
se to realizuje, jedan dio onih za koje se vjerovalo da su predani NATO putu
BiH počinje da kalkuliše politički i izmiče se iz cijelog ovog tehničkog
procesa tako da BiH u ovom trenutku stoji na jednom tehničkom pitanju, sve ranije
neophodne donesene odluke u kojima smo svi učestvovali, dakle, svi segmenti,
sve političke institucije na nivou države.
ŠTA JE IZLAZNA STRATEGIJA?
Izlazna strategija jeste upravo u tome da se
godišnji akcioni plan shvati kao tehnička stvar, a ne kao politička, i da se na
tehničkom nivou taj plan preda strukturama, da ga one pregledaju, odobre i da
kažu da li je to dovoljno za ovu godinu
Nažalost, od toga smo napravili veliki politički
problem. Došli smo do toga da, zbog najavlјenog protuustavnog i protuuzakonitog
djelovanja kada je riječ o NATO integracijama, ja kao član Predsjedništva
zaista ne mogu dodijeliti mandat novom mandataru. Njegovo ime nije sporno,
njegova politička pozadina nije sporna; činjenica je da dolazi iz stranke koja
je jedna od pobjednica na proteklim izborima, ali zbog izjava iz njegove
političke stranke da neće provoditi odluke i zakone o odbrani, ne možemo mu
dodijeliti mandat.
Nažalost, svako pitanje, bilo to i tehnničko kao što
je godišnji akcioni plan u okviru nacionalnog plana za članstvo u NATO-u, kod
nas se može pretvoriti u vrhunski politički problem. Mišljenja sam da postoji
izlaz iz ove situacije, izlaz se sastoji u tome da aktuelna ministrica odbrane
BiH već urađeni godišnji nacionalni plan za MAP jednostavno uputi NATO-u, on ga
pregleda, odobri, eventualno dopuni, i da mi nastavimo svoj put ka toj vrsti
integracija.
Duže sam govorio, ali vrijedi podsjetiti na neke tehničke
historijske činjenice, staviti BiH u određene kotekste, pokušati ponuditi neke
odgovore kako izaći iz trenutne situacije. Organizatorima se još jednom
zahvaljujem na pozivu, želim se zahvaliti i na vašoj pažnji, te vam stojim vam
na raspolaganju za sva vaša eventualna pitanja, pojašnjenja. Hvala.