Poštovane majke Srebrenice, poštovane porodice žrtava genocida, dragi prijatelji iz Bosne i Hercegovine i svijeta koji zajedno s nama dijelite tugu i bol, prisjećajući se s dužnim pijetetom nevinih žrtava srebreničkog genocida;
Danas smo ovdje da u
kaburove spustimo posmrtne ostatke 33-oje ljudi.
Nevinih ljudi!
Jer, kome i za šta
može biti kriv 16-ogodišnji dječak Osman Cvrk, čije ćemo posmrtne ostatke danas
ukopati? Kome i za šta mogu biti kriva sva ostala djeca iznad čijih mezarova
ovdje u Potočarima stoje bijeli nišani? Kakva je to krivica tek
stasalih mladića, braće Asima i Kasima Isakovića? Za šta su bili krivi Zaim
Pilav i njegov sin Fuad? Kakva je krivica 82-ogodišnje starice Šahe Cvrk i svih
ostalih pobijenih starica i staraca. Šta su i kome su skrivili svi oni: mučki
pobijene žene, trudnice, novorođenčad, dječaci, starci, muškarci koji su
branili svoje porodice i gole živote?
Razlog zbog kojeg su
ubijeni je samo jedan – bili su muslimani, Bošnjaci. To je, dakle, bio jedini i
dovoljan razlog Karadžićevim i Mladićevim odredima smrti u Vojsci i Policiji
RS, potpomognutim paravojnim jedinicama iz Srbije, da za samo nekoliko dana
jula 1995. godine organizirano i sistematski, na zvjerski način, likvidiraju
više od 8.300 ljudi. Ubijano je više od 1.000 ljudi dnevno. Skoro svake minute
oduziman je život jednom nevinom, bespomoćnom ljudskom biću.
Cilj je bio da se na ovom prostoru potpuno zatre postojanje jednog
naroda. Zločin se događao pred očima cijelog svijeta. Ujedinjeni narodi su svojom
rezolucijom Srebrenicu proglasili zaštićenom zonom, ali nisu, kada su to morali
učiniti, poduzeli korake da spriječe najteži zločin u Evropi od Drugog
svjetskog rata.
Srebrenica će
zauvijek ostati crna mrlja na obrazu svih onih koji su mogli, a nisu spriječili
genocid. To će zvaničnici UN-a godinama kasnije i sami priznati. Nažalost, i
danas od predstavnika međunarodne zajednice ponovo izostaje odlučnija reakcija,
ovaj put na negiranje genocida i veličanje ratnih zločina.
Nesprečavanjem genocida na
području koje je Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo “zaštićenom zonom UN-a”,
međunarodna zajednica je izgubila kredibilitet u očima mnogih širom svijeta.
Jedina šansa da Ujedinjeni narodi i međunarodna zajednica vrate dio izgubljenog
kredibiliteta – jeste da se odlučno suprotstave onima koji negiraju istinu o
zločinu i veličaju njegove izvršioce.
Nad žrtvama genocida
zločin je u više oblika nastavljen i nakon smrti. U namjeri da se zločin
prikrije, tijela žrtava su mjesecima nakon genocida dodatno skrnavljena
premještanjem iz grobnice u grobnicu. Posmrtni ostaci jedne osobe pronalaženi
su dvije, tri, čak i u četiri različite grobnice. Kao što je činjen
organizirano i sistematski, pokušano je da se genocid sistematski i
organizirano prikrije.
Nastavkom zločina
nad žrtvama, ili barem saučešćem u zločinu, s pravom možemo smatrati i šutnju
zbog koje i 24 godine nakon genocida nismo pronašli tijela svih ubijenih. Više
od 1.700 žrtava još uvijek nije pronađeno ili identificirano, nije pronašlo
svoj konačni smiraj i ukopano na način dostojan čovjeka.
Stoga, s ovog
mjesta, kao što su činili i mnogi prije mene, još jednom upućujem apel našim
komšijama: otkrijte nam mjesta masovnih grobnica, olakšajte bol i patnju
porodicama žrtava. Pomozite i sebi, pronađite makar mrvu ljudskog u sebi i
barem djelomično smirite svoju savjest. Nemojte živjeti sa spoznajom da se tu,
oko vas, nalaze skrivene grobnice s tijelima nevino ubijenih ljudi, a da vi
šutite. Imajte na umu da, dok njihove duše ne nađu smiraj, ni vi nećete biti
mirni.
Posebnim oblikom
posthumnog zločina nad žrtvama smatramo negiranje genocida i veličanje
zločinaca koji su odgovorni za genocid. Nauka kaže da je to i posljednja faza
genocida.
Genocid se negira
uprkos presudama Međunarodnog suda pravde i Haškog tribunala. Cijeneći dokaze o
brutalnim ubistvima, jasno prepoznavajući cilj s kojim su masovne likvidacije
počinjene, ali i suočeni s izopačenom ideologijom zla koja je stojala iza
sistematski i organizirano počinjenih zločina, međunarodni i domaći sudovi su
događaje iz jula 1995. godine ocijenili na jedini moguć i ispravan način –
genocidom.
Nažalost, političke
i vjerske elite srpskog naroda ne žele prihvatiti ove činjenice, ne žele se
suočiti s istinom i jasno se ograditi od ideologije koja je kreirala genocid.
Ne žele se ograditi ni od konkretnih izvršilaca koji su listom osuđeni na
doživotne ili višegodišnje zatvorske kazne. Naprotiv – slave ih.
Negiranjem genocida i
glorificiranjem presuđenih ratnih zločinaca ne samo da vrijeđaju žrtve i
njihove porodice, već guraju prst u oko cijelom civiliziranom svijetu, koji zna
šta je istina i koji razumije šta znače presude međunarodnih sudova. Iako možda
toga nisu svjesni, time u suštini najviše štete nanose upravo svom narodu, na
koji projiciraju krivicu i odgovornost za zločine Miloševićeve i Karadžićeve
politike.
Put kojim trenutno idu je pogrešan. Ispravan put bi bio da priznaju
genocid, da prihvate sudske presude, da se jasno i nedvosmisleno ograde od
njegovih kreatora i izvršilaca, kao i od ideologije koja ga je proizvela. Da
zajedno s nama podrže donošenje zakona o zabrani negiranja genocida i veličanju
ratnih zločina. Samo se tako, na temeljima istine i prihvatanjem sudskih
presuda, može iznova graditi povjerenje, koje nam je potrebno i zbog nas, ali i
zbog generacija koje dolaze iza nas.
Što se nas tiče, mi svoj put znamo. Istrajavat
ćemo na pravdi sve dok i posljednji zločinac ne bude kažnjen. I čuvat ćemo
istinu. Niko i ničim neće moći nadvladati tu istinu. Jer, osim što je zapisana
u sudskim presudama, što predstavlja historijske fakte, ta istina je duboko
urezana u našu kolektivnu svijest.
Kao opomena.
Istina o genocidu u
Srebrenici je zauvijek urezana i u kolektivnu svijest civiliziranog svijeta.
Svjedoče tome i brojni događaji u velikom broju gradova diljem svijeta, na svim
kontinentima, u kojima se ovih dana obilježava godišnjica genocida. Sjećanje na
Srebrenicu postaje planetarni događaj. Iz godine u godinu na Marš mira dolaze
ljudi ne samo iz Bosne i Hercegovine, nego i iz svih krajeva svijeta.
Svi oni su čuvari istine. Svima im se
zahvaljujem na tome.
Dragi prijatelji,
Čuvari istine o Srebrenici
su i bijeli nišani u potočarskoj dolini i ovaj memorijalni centar. Nadam se da
će uskoro doći vrijeme kada ćemo pronaći, identificirati i ukopati sve 8.372
žrtve, kako bi i one i njihove porodice pronašle smiraj.
Pred nama su, dakle, godine
kada u Potočarima neće biti kolektivnih dženaza. To nas dodatno obavezuje da
ovaj memorijalni centar infrastrukturno, materijalno, tehnički, naučno i u
svakom drugom pogledu osposobimo da nastavi svoju misiju čuvanja istine o
genocidu.
U Potočare ćemo zauvijek
dolaziti. Zauvijek ćemo se sjećati žrtava genocida, ali je naša obaveza i da
vodimo računa o obnovi života na ovom području, o ljudima koji su se vratiti i
žive u Srebrenici i cijelom Podrinju.
Njima se mora omogućiti da
imaju sigurnost, krov nad glavom, ali i posao kojim će poštenim radom sebi i
svojoj djeci omogućiti dostojanstven život. Povratak u Podrinje, na obale naše
lijepe rijeke Drine, gdje smo oduvijek svoji na svome, mora biti održiv.
Mnogo toga je urađeno.
Potrebno je uraditi još više. Bilo je i nekih slabosti, najčešće kada smo bili
razjedinjeni, ali na svima nama je da damo svoj maksimum da se još odlučnije i
konkretnije, kroz posebne programe, posvetimo poboljšanju statusa i pravima
povratnika u svim dijelovima naše zemlje, a naročito ovdje - u Srebrenici i
Podrinju.
To je naš dug i
prema nevinim žrtvama srebreničkog genocida.
Hvala.