Predstavnici
akademske bosanskohercegovačke zajednice u Austriji,
gradonačelniče
Skaka i ambasadore Kozarić,
poštovane dame i
gospodo!
Prije svega želio
bih se zahvaliti na pozivu da večeras, ovdje u Beču, govorimo o našoj Bosni i
Hercegovini, o našoj prošlosti, ili bar o dijelovima te prošlosti iz kojih se
vidi da Bosna i Hercegovina nije nikakva tvorevina nastala krajem prošlog vijeka
u Daytonu, voljom velikih sila, nego da je bila država i onda kada većinu
današnjih država nije bilo.
Kolege koje su
govorile prije mene, u svojim obraćanjima osvrnuli su se na prošla vremena i historijske
činjenice. Poznavati i cijeniti prošlost svoje zemlje često predstavlja jedan
od osnovnih uslova da bi se adekvatno moglo govoriti i o sadašnjosti, čak i o
budućnosti, odnosno da bi se mogle donijeti ispravne procjene trenutnih, ali i
budućih odnosa u nekoj zemlji.
Pri tome ne
mislim samo na političke odnose koje na našim prostorima često oblikuje i
usmjerava naša historija, nego i na šire društvene odnose i procese koji se
odvijaju u samom društvu, nekada čak i sasvim nezavisno od političkih odnosa.
Cijeneći značaj historije i historijskih činjenica, ja bih ovom prilikom ipak
želio da kažem nekoliko stvari koje se tiču sadašnjosti i budućnosti naše
domovine.
Iskren da budem,
nije lako reći šta je to budućnost Bosne i Hercegovine, ako tu budućnost
prepustimo drugima, očekujući da će oni voditi više računa o nama i Bosni i
Hercegovini nego što bi to trebalo mi sami da radimo, ako očekujemo da je
drugima više stalo do Bosne i Hercegovine, i da je drugi više vole ili cijene.
Niko od nas ne
zna šta nosi novi dan, ali sa sigurnošću bar možemo znati šta želimo, šta
hoćemo i šta nastojimo da uradimo sa svojim životima i sa svojom zemljom.
Smatram da će
budućnost Bosne i Hercegovine, pa i nas Bosanaca i Hercegovaca, biti upravo
onakva za kakvu se izborimo. Budućnost za kakvu se mi izborimo, a ne neko
drugi.
Lično ne vjerujem
da se trud i zalaganje mogu izjaloviti, da su beskorisni, da od njih nema
nikakvog efekta.
Prisjetimo se
samo truda, zalaganja, nadanja, žrtve, vjere u Bosnu i Hercegovinu i samoga
sebe, onih koji su svoje živote dali za našu domovinu, državu koju danas imamo.
Ne savršenu, ne
idealnu, ne onakvu kakvu smo je zamišljali, ali ipak je imamo i naša je, kakva
god da je.
Ne bih želio da
se ovo kratko obraćanje pretvori u razne fraze o integracionim procesima, fraze koje ste i
sami prečesto slušali. Vjerujem da svi mi dobro znamo šta su naši ključni
državni prioriteti, kuda to želimo da idemo i u koja članstva želimo da
pristupimo.
Mišljenja sam,
vodeći računa o našoj historiji za koju sam već rekao da ju je potrebno
poznavati kako bismo u današnjem svijetu mogli donijeti ispravne odluke od
kojih će koristi imati i buduće generacije u našoj zemlji a sve to imajući u
vidu elementarnu i nasušnu čovjekovu potrebu za sigurnošću i stabilnošću, da je
ovom trenutku za nas kao pojedince, a time i za državu BiH, najvažnije da sebi
osiguramo mjesto u punopravnom članstvu u NATO savezu.
Ako je nekome
potrebno posebno objašnjavati ovu logiku i kako se dolazi do ovakvog zaključka,
ja mu stojim na raspolaganju.
Govoreći o trudu,
zalaganju, žrtvi, vjeri u sebe, nadanjima, dozvolite mi da pomenem jednog od
nas Bosanaca i Hercegovaca. On nam je pokazao kako se sve to isplati, kako trud
relativno brzo daje rezultat, kako su zalaganje, žrtva, vjera u sebe nešto što
je unaprijed predodređeno da uspije. Dozvolite mi, dakle, da spomenem Amela
Tuku. Sve nas je, prije desetak dana, neizmjerno obradovao uspjeh ovog našeg
atletičara koji sve te osobine ima.
Zamislite, onda,
koliko još u Bosni i Hercegovini ima onih koji su kao Amel, koji nakon prve ili
druge prepreke ne razmišljaju da odustanu. Oni su naša budućnost i zbog njih se
moramo boriti. Ne smijemo gubiti nadu da svako ko želi da živi pošteno, od svog
rada, može ostvariti veliki uspjeh, uspjeh kakav je ostvario naš Amel Tuka. To
su ljudi među kojima živimo. Ja vjerujem u te ljude i zaista mislim da ih je
više nego što se nama čini.
Činjenica je da
je iz naše države otišao veliki broj mladih ljudi, i da to ponekad daje sumornu
sliku o stanju u Bosni i Hercegovini. Međutim, ne možemo samo očajavati nad tim
činjenicama. Ne mirim se s tim da smo te ljude izgubili. Uostalom, da je tako,
ja danas ovdje ne bi stajao pred vama. Ni vi nikada niste prekinuli vezu sa
svojom domovinom, niti ćete je, ikada, u to sam uvjeren, prekinuti.
Dosta toga možemo
uraditi zajedno. Sve što uradimo sarađujući, prije svega u oblasti ekonomije,
najveći je mogući oblik vjernosti našoj Bosni i Hercegovini.
Dakle, vjerujem
da budućnost Bosne i Hercegovine leži i u sve intenzivnijoj saradnji Bosne i
Hercegovine i Bosanaca i Hercegovaca, ma gdje se oni danas nalazili,
uključujući i Austriju.
Na taj način
nećemo izgubiti ni identitet ni kulturu, samo ćemo ih dodatno ojačati.
Ako smo prije 830
godina znali trgovati i sklapati međudržavne ugovore, a za to kao dokaz imamo
Povelju Kulina bana, znat ćemo i u budućnosti.
Dok je Bosanaca i
Hercegovaca koji vole svoju domovinu i žele je unaprijediti, njenu budućnost
niko neće oteti.
Hvala vam za
pažnju.