Vaše ekselencije,

 Dame i gospodo, dragi prijatelji,

 Hvala globalnoj mreži TRT što je organizirala ovaj forum. Ovo je dobra prilika da razmijenimo ideje i iskustva o nekim od najvažnijih pitanja vremena u kojem živimo. Živimo u globaliziranom svijetu na koji presudno utječu fenomeni koji nadilaze okvire državnih granica i tiču se nada i briga ljudi širom svijeta. Takvi izazovi zahtijevaju zajedničke odgovore, nas – stanovnika globalnog društva.

 Jedno od takvih pitanja, koje ne možemo rješavati bez međunarodnog dijaloga i saradnje, jeste zabrinjavajući porast ekstremizma i njime inspiriranog terorizma.

 Prije nekoliko dana, mediji su objavili jednu vijest koja je naoko posve nepovezana s našom današnjom temom, a krije njenu suštinu.

 Nobelov komitet dodijelio je prestižnu Nobelovu nagradu austrijskom piscu Peteru Handkeu.  Takva odluka s razlogom je uznemirila međunarodnu javnost, a posebno žrtve genocida u Bosni i Hercegovini. Razlog tome je što je Handke podržavao ratnu politiku Slobodana Miloševića i njegovih sljedbenika Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koje je Međunarodni sud u Hagu osudio za genocid i druge masovne zločine.

 Moja zemlja se i danas suočava s teškim posljedicama tih zločina. Više od stotinu hiljada ljudi je ubijeno. Više od milion ljudi je protjerano. Ratne traume i ožiljci još uvijek nisu zaliječeni. Zbog podjela i opstrukcija, koje su posljedica zločinačke politike, Bosna i Hercegovina je spriječena da brže napreduje. Ljudi još uvijek strahuju za budućnost.

 Šta se desilo u dijelu međunarodne javnosti, pa olako prelazi preko sjećanja na zlodjela Miloševića, Karadžića i Mladića? Zašto se prestižna Nobelovu nagradu dodjeljuje jednom od njihovih simpatizera i promotora njihove politike?

 To treba da zabrine ne samo nas u Bosni i Hercegovini, nego i ljude širom svijeta.

 Dame i gospodo,

 Živimo u globalnom društvu. Švedska, domovina Nobelovog komiteta, nalazi se daleko od Bosne i Hercegovine. Ali Švedska je itekako blizu Norveške, gdje je prije nekoliko godina počinjen strašan masakr koji je bio inspiriran upravo ideologijom zločinaca, koji su osuđeni za genocid u Bosni i Hercegovini.

 Sjetimo se, 2011. godine, na norveškom otoku Utoja, terorista Anders Breivik usmrtio je 69 mladih ljudi, polaznika Omladinske radničke lige. Eksplozivom koji je prethodno postavio  ubio je još osam ljudi, slučajnih prolaznika, na ulicama Osla. Ukupno, 77 ljudskih života.

 Najmlađa žrtva imala je samo 14 godina.

 Na dan kada će započeti svoj krvavi pir, Breivik je objavio manifest u kojem je definirao svoju ekstremističku ideologiju. Kao neprijatelje odredio je, pored ostalog, islam i feminizam. Pozivao je na deportaciju muslimana.

 Priznao je da mu je politički uzor bio Radovan Karadžić.

 Kao i ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost Handke, i Breivik je u svome manifestu podržao Miloševiću ratnu politiku, te osudio NATO intervenciju kojom je ona zaustavljena.

 Svjedočimo svojevrsnom paradoksu. Anders Breivik je danas u zatvoru, a nagrađeni Peter Handke će u Stockholmu uz najviše počasti dobiti priliku da promovira  svoje stavove.

 Daleko i od Bosne i Hercegovine, i od Norveške, i od Švedske jeste Novi Zeland. Potpuno na drugom kraju svijeta, a u današnjem globalnom društvu ipak sasvim blizu.

 Na Novom Zelandu, prije samo nekoliko mjeseci, inspiriran Breivikom i Karadžićem, terorista Brenton Tarrant je u napadu na džamiju i islamski centar u gradu Christchurchu, ubio 51 čovjeka.

 Najmlađa žrtva je bio trogodišnji dječak Mukad Ibrahim.

 Pred sami početak napada, koji je prenosio na društvenim mrežama, terorista je objavio pjesmu koja veliča Radovana Karadžića i genocid nad narodom kojem pripadam.

 I Tarrant je, kao i ovogodišnji laureat Nobelove nagrade Handke, podržavao Karadžića i osuđivao NATO intervenciju kojom je zaustavljen genocid.

 Prije samo nekoliko dana, desničarski ekstremista Stephan Balliet napao je sinagogu u njemačkom gradu Halleu. Po uzoru na novozelandski scenarij, pokušao je upasti u bogomolju i pobiti vjernike na molitvi, za vrijeme blagdana Jom-kipura.

 Nakon što nije uspio provaliti u sinagogu, ubio je jednu slučajnu prolaznicu, a zatim i jednog gosta u turskoj radnji. Nijedna od njegove dvije žrtve nije bila ni Jevrej ni musliman, bili su kao i on, kršćani i Nijemci, ali ih je svejedno ubila njegova mržnja.

 Njihov kršćanski, evropski identitet ih nije mogao zaštititi od zla i mržnje.

 Poštovani prijatelji,

 Živimo u svijetu u kojem su zastarjeli nekadašnji pojmovi geografske distance. Komunikacija je pojavom novih tehnologija i društvenih mreža znatno ubrzana.

 Ovo veliko dostignuće je pored brojnih dobrobiti proizvelo i nove rizike.

 Kao što možemo vidjeti, zločin ili mržnja u Njemačkoj ili Bosni i Hercegovini začas može postati inspiracija za zločin u Norveškoj ili na Novom Zelandu. I obratno.

 Htjeli ili ne, upućeni smo jedni na druge. Svi smo članovi jednog svijeta, jednog globalnog društva. Naše brige su zajedničke. S njima se možemo suočiti na pravi način samo ako sarađujemo.

 Ne postoji čovjek na svijetu koji se može smatrati zaštićenim samo na temelju svog identiteta. Niko od nas nije zaštićen, ma kako se molio Bogu, ma kakvu boju kože imao, ma kakva politička uvjerenja slijedio.

 Teroristi koji su se pozivali na islam izvršili su monstruozne terorističke napade 11. septembra ili u francuskoj dvorani Bataclan, ali isti ti teroristi ubijali su i muslimane širom svijeta.

 Teroristi u Norveškoj, Novom Zelandu, Njemačkoj, pozivali su se na kršćanstvo i evropsku kulturu i mrze muslimane i Jevreje, ali ubijali su sve:

 I kršćane i muslimane i Jevreje.

 I crnce i bijelce i Evropljane i Azijate.

 I muškarce i žene i djecu.

 I liberale i ljevičare i tradicionaliste.

 Naš identitet nas ne može zaštititi od opasnosti ekstremizma. Jedino nas može zaštititi naš zajednički i efikasan odgovor.

 Koji je naš politički i institucionalni odgovor na ovu prijetnju?

 Najprije, to je pitanje za sigurnosne agencije svake države, ali pravog odgovora ne može biti ukoliko nema saradnje između država.

 Moramo biti svjesni i pošasti savremenog svijeta koje proizvode identitarne i egzistencijalne krize, kroz socijalnu izolaciju kod velikog broja pojedinaca. Riječ je o ljudima koji razloge za svoje nesreće počnu tražiti u mržnji prema drugim ljudima i kulturama, što dovodi do nasilnog ponašanja. Znamo vrlo dobro da ekstremizam ima svoje plodno tlo kod socijalno izoliranih i psihički poremećenih indivdua, koje sigurnosni i socijalni sistemi čak i razvijenih nisu u stanju na vrijeme prepoznati i djelovati preventivno.

 Međutim, potpuno je pogrešno terorizam svoditi samo na psihičke poremećaje njegovih izvršilaca. Moramo imati na umu da većina psihički oboljelih ljudi ne izlazi na ulice s puškom i ne puca po nedužnim ljudima. Jer terorizam je neodvojiv od ekstremističkih ideologija koje ga inspiriraju. Zato punu odgovornost nosi svako ko promovira takve ideologije, bilo da se radi o anonimnim online aktivistima, laureatima Nobelove nagrade ili političarima.

 Posebno zabrinjava porast desničarskih, antiimigrantskih pokreta i njihove militantne retorike, koja se temelji na ksenofobiji. U proteklom periodu na području Evrope takve političke organizacije su u neprestanom porastu. Kada pogledate rezultate izbora za Evropski parlament, zabrinjava činjenica da je skoro svaki šesti glasač u Evropi dao podršku takvim opcijama.

 Politički lideri sve češće se koriste populističkom retorikom. Za mene je populizam dobrim dijelom i uvod u neku vrstu ekstremizma. Ključna borba našeg vremena je borba protiv populizma i borba za političku odgovornost.

 Pođimo od toga kako imenujemo stvari. Ne zaboravimo da sve počinje od riječi. Svaki čovjek ima odgovornost za to, a naročito ljudi koji imaju političku moć.

 Često čujemo fraze kao što su „radikalni islam“, „islamski terorizam“, „kršćanski terorizam“, itd.

 Nijedna svjetska religija sama po sebi nije radikalna. Ne postoji radikalni islam, ne postoji radikalno kršćanstvo. Postoje pojedinci i pokreti koji zloupotrebljavaju i religiju i rasu i nacionalni identitet i mnoge druge identitete za ostvarenje svojih ciljeva.

 Ne trebamo govoriti „kršćanski terorizam“ ni „bjelački terorizam“ u slučaju napada na Novom Zelandu ili Norveškoj, jer krivci nisu niti kršćanstvo niti bijela rasa. Ja kao Evropljanin i pripadnik bijele rase ne mogu biti kriv za masovna ubistva koja vrše ti teroristi, čak i ako to vrše zloupotrebljavajući moju rasu i pripadnost evropskoj kulturi.

 Ne trebamo govoriti ni „islamski terorizam“ u slučaju poput napada na dvoranu Bataclan, jer krivac nije islam. Ja kao musliman ne mogu biti kriv za masovna ubistva koja vrše teroristi, čak i ako to vrše zloupotrebljavajući moju vjeru.

 Dame i gospodo,

 Moramo dobro paziti da teroriste i njihove ideje ne poistovjećujemo na bilo koji način sa vjerama, rasama ili kulturama kojima pripadaju milijarde drugih ljudi.

 Svaki put kada kažemo „bjelački terorizam“ ili „radikalni islam“, svaki put kada nasilno ponašanje poistovijetimo sa svim ljudima jedne vjere ili rase, činimo ogromnu grešku i štetu.

 Svaki put kada se u javnosti pojavi takav način imenovanja stvari, to znači da su teroristi uspjeli, jer njihov cilj i jeste da se pravi razdor između civilizacija, vjera i kultura. Pogledajte samo njihove manifeste i razmislite o razlozima zašto ih objavljuju.

 Oni se obraćaju milionima ljudi, u nadi da će posijati strah i razdor i da će pripadnike najvećih vjera ili rasa svijeta okrenuti jedne protiv drugih. Oni ne vjeruju da različite vjere, kulture, rase i civilizacije mogu živjeti zajedno, u miru i saradnji. Oni vjeruju samo u konflikt i rat do istrebljenja.

 Naša je obaveza da stanemo u zaštitu žrtava i solidariziramo se s njima, posebno ukoliko su napadnute samo zbog svog identiteta. Posebno je važno da institucije, a naročito politički lideri, stanu u zaštitu identiteta zbog kojeg su ljudi napadnuti, sprečavajući da se zajednice, čiji su pripadnici napadnuti osjećaju usamljeno i nezaštićeno ili čak da se sami moraju organizirati i braniti.

 Ako su ljudi napadnuti samo zato što su muslimani ili samo zato što su Jevreji ili samo zato što su kršćani ili bilo kojeg drugog identiteta, važno je stati u zaštitu njihovog prava da budu to što jesu. To je ključna odlika demokratskog i pluralističkog društva.

 Ispravan politički odgovor na ekstremističke napade bila je reakcija novozelandskih vlasti, na čelu sa premijerkom Jacindom Ardern, koje su se solidarizirale sa žrtvama, naglašavajući njihovo pravo da žive na Novom Zelandu i ostanu vjerni svom muslimanskom identitetu.

 Naš  ključni politički odgovor mora biti širenje ideje  da ljudi različitih vjera, kultura, rasa i civilizacija mogu živjeti zajedno, u miru i koegzistenciji.

 Dolazim iz zemlje koju su u periodu 1992 - 1995 ekstremisti pokušali uništiti, upravo zato što ne vjeruju u mogućnost zajedničkog života ljudi različitih identiteta.

 Ono što se desilo na norveškom otoku Utoja ili novozelandskom gradu Christchurchu bila je svakodnevica tokom četiri godine agresije na Bosnu i Hercegovinu. Zamislite zemlju u kojoj skoro svaki grad ima iskustvo Christchurcha, a svako selo ima iskustvo Utoje, pa čak i više od toga.

 Za samo nekoliko dana u Srebrenici, snage pod komandom Radovana Karadžića i Ratka Mladića pobile su više od osam hiljada muškaraca i dječaka. Tokom četiri godine opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, Sarajeva, ubijen je 11.541 civil.

 Polazna tačka ljudi koji su to učinili bila je ekstremistička ideja da narode koji su stoljećima živjeli jedni s drugima u Bosni i Hercegovini treba nasilno razdvojiti, a samu zemlju podijeliti na etnički čiste teritorije. To su pokušali ostvariti genocidom, masovnim likvidacijama civila, sistemskim protjerivanjima, logorima i silovanjima.

 Zločinci su tvrdili da je Bosna zemlja mržnje i da njeni narodi ne mogu živjeti zajedno. Demantiralo ih je historijsko iskustvo, koje potvrđuje da su različiti narodi u mojoj zemlji živjeli hiljadu godina. Da su ekstremisti u pravu, islam, pravoslavlje i katoličanstvo ne bi opstali niti jedan mjesec u BiH, a kamoli tokom stoljeća.

 O tradiciji i kulturi zajedničkog života različitosti, vjerno svjedoče i četiri bogomolje u Sarajevu. U rasponu od samo nekoliko stotina metara, već stoljećima nalaze se jedna do druge sinagoga, džamija, katolička katedrala, pravoslavna crkva. Upravo zbog toga Sarajevo često nazivaju „evropskim Jerusalemom“. To je najzapadnija tačka islamskog i pravoslavnog civilizacijskog kruga, kao i najistočnija tačka katoličkog civilizacijskog kruga.

 Stoljećima prije globalizacije i savremenih migracija, kada je u mnogim zemljama bilo nezamislivo da u jednom gradu zajedno žive i muslimani i kršćani, u Bosni i Hercegovini je to bila prirodna  stvar. To su znali i Jevreji sefardi, kada su 1492. godine bili protjerani iz Španije. Svoj novi dom pronašli su upravo u takvoj Bosni i Hercegovini, dopunivši njen multikonfesionalni mozaik.

 Uslijed globalizacije i modernih migracija, dio savremenih društava danas postaje multikulturalan. Pred njima je da uče kako da upravljaju različitostima. S druge strane, Bosna i Hercegovina ima višestoljetnu multietničku tradiciju, u kojoj je prirodno da poznajete običaje i tradiciju svojih komšija, koji pripadaju drugoj kulturi ili vjeri. U savremenom svijetu nije dovoljno poznavati samo svoje običaje i tradiciju, jer se tako ne možete snaći u multikulturalnom okruženju. Mi u Bosni i Hercegovini imamo sreću da je međusobno poznavanje jedan od temelja naše tradicije.

 Poštovani prijatelji,

 Bosna i Hercegovina je teritorijalno i demografski mala zemlja. Ali je po svojoj ideji velika i značajna i u svjetskim okvirima.

 Globalno društvo, u kojem je multikulturalizam relativno nov fenomen, od Bosne i Hercegovine može mnogo toga naučiti, kako bi se bolje suočilo sa promjenama koje doživljava.

 Višestoljetno iskustvo Bosne i Hercegovine predstavlja dokaz da je ipak moguće da različitosti žive zajedno i da su one zapravo bogatstvo. 

 Bosna i Hercegovina je, kao država,  po svojoj samoj suštini antiekstremistička. Što više ima ekstremizma, to je manje Bosne i Hercegovine, i obratno.

 Zato mi koji volimo Bosnu i Hercegovinu i želimo je sačuvati, nemamo alternativu nego da nastavljamo borbu za suživot i demokratsko društvo, koje će se inkluzivno odnositi prema različitostima.

 S druge strane, historijsko iskustvo Bosne i Hercegovine u periodu 1992 -1995, kao i brojne poteškoće sve do dan-danas, pokazuju šta se desi kada zavlada ideja političkog ekstremizma. Ono što je jako bitno napomenuti je da ideje etničkih podjela nemaju svoje izvorište u samoj BiH, nego su uvezene iz političkih centara izvan BiH, koji nam ne žele dobro. 

 Svaki ekstremizam, ne samo ekstremizam krajnje desnice, jeste prijetnja ideji pluralizma, demokratije i zajedničkog života različitosti. Korijen ekstremizma je u neprihvatanju i nerazumijevanju drugog i drugačijeg. Ekstremizam je po svojoj prirodi isključiv, a svijetu trebaju inkluzivna, pluralistička društva i države.

 Dopustite mi da ovo obraćanje zaključim riječima iz časnog Kur'ana.  U suri El-Hudžurat, u 13 ajetu, Bog Sveznajući kaže:

 „Ljudi, Mi smo vas stvorili od muškarca i žene i učinili vas narodima i plemenima da biste se upoznavali“.

 Da je Gospodar htio, on bi učinio sve ljude istim, pripadnicima jednog naroda, rase ili kulture. Raznolikost ljudi i nacija jeste Božija volja i rezultat savršenstva stvaranja, a smisao koji stoji iza toga jeste plemenit: stvoreni smo da bismo se međusobno upoznavali, uvažavali se i sarađivali, a ne mrzili, ratovali i jedni druge ubijali zbog razlike u boji kože i narodnoj pripadnosti.

 Poštujmo ove uzvišene riječi i poštujmo jedni druge.

 Hvala vam.