Vaše
ekselencije,
Dame
i gospodo, dragi prijatelji,
Hvala
globalnoj mreži TRT što je organizirala ovaj forum. Ovo je dobra prilika da
razmijenimo ideje i iskustva o nekim od najvažnijih pitanja vremena u kojem
živimo. Živimo u globaliziranom svijetu na koji presudno utječu fenomeni koji
nadilaze okvire državnih granica i tiču se nada i briga ljudi širom svijeta.
Takvi izazovi zahtijevaju zajedničke odgovore, nas – stanovnika globalnog
društva.
Jedno
od takvih pitanja, koje ne možemo rješavati bez međunarodnog dijaloga i
saradnje, jeste zabrinjavajući porast ekstremizma i njime inspiriranog
terorizma.
Prije
nekoliko dana, mediji su objavili jednu vijest koja je naoko posve nepovezana s
našom današnjom temom, a krije njenu suštinu.
Nobelov
komitet dodijelio je prestižnu Nobelovu nagradu austrijskom piscu Peteru
Handkeu. Takva odluka s razlogom je
uznemirila međunarodnu javnost, a posebno žrtve genocida u Bosni i Hercegovini.
Razlog tome je što je Handke podržavao ratnu politiku Slobodana Miloševića i
njegovih sljedbenika Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koje je Međunarodni
sud u Hagu osudio za genocid i druge masovne zločine.
Moja
zemlja se i danas suočava s teškim posljedicama tih zločina. Više od stotinu hiljada
ljudi je ubijeno. Više od milion ljudi je protjerano. Ratne traume i ožiljci
još uvijek nisu zaliječeni. Zbog podjela i opstrukcija, koje su posljedica
zločinačke politike, Bosna i Hercegovina je spriječena da brže napreduje. Ljudi
još uvijek strahuju za budućnost.
Šta
se desilo u dijelu međunarodne javnosti, pa olako prelazi preko sjećanja na
zlodjela Miloševića, Karadžića i Mladića? Zašto se prestižna Nobelovu nagradu
dodjeljuje jednom od njihovih simpatizera i promotora njihove politike?
To
treba da zabrine ne samo nas u Bosni i Hercegovini, nego i ljude širom svijeta.
Dame
i gospodo,
Živimo
u globalnom društvu. Švedska, domovina Nobelovog komiteta, nalazi se daleko od
Bosne i Hercegovine. Ali Švedska je itekako blizu Norveške, gdje je prije
nekoliko godina počinjen strašan masakr koji je bio inspiriran upravo
ideologijom zločinaca, koji su osuđeni za genocid u Bosni i Hercegovini.
Sjetimo
se, 2011. godine, na norveškom otoku Utoja, terorista Anders Breivik usmrtio je
69 mladih ljudi, polaznika Omladinske radničke lige. Eksplozivom koji je
prethodno postavio ubio je još osam
ljudi, slučajnih prolaznika, na ulicama Osla. Ukupno, 77 ljudskih života.
Najmlađa
žrtva imala je samo 14 godina.
Na
dan kada će započeti svoj krvavi pir, Breivik je objavio manifest u kojem je
definirao svoju ekstremističku ideologiju. Kao neprijatelje odredio je, pored
ostalog, islam i feminizam. Pozivao je na deportaciju muslimana.
Priznao
je da mu je politički uzor bio Radovan Karadžić.
Kao
i ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost Handke, i Breivik je u
svome manifestu podržao Miloševiću ratnu politiku, te osudio NATO intervenciju
kojom je ona zaustavljena.
Svjedočimo
svojevrsnom paradoksu. Anders Breivik je danas u zatvoru, a nagrađeni Peter
Handke će u Stockholmu uz najviše počasti dobiti priliku da promovira svoje stavove.
Daleko
i od Bosne i Hercegovine, i od Norveške, i od Švedske jeste Novi Zeland.
Potpuno na drugom kraju svijeta, a u današnjem globalnom društvu ipak sasvim
blizu.
Na
Novom Zelandu, prije samo nekoliko mjeseci, inspiriran Breivikom i Karadžićem,
terorista Brenton Tarrant je u napadu na džamiju i islamski centar u gradu Christchurchu,
ubio 51 čovjeka.
Najmlađa
žrtva je bio trogodišnji dječak Mukad Ibrahim.
Pred
sami početak napada, koji je prenosio na društvenim mrežama, terorista je
objavio pjesmu koja veliča Radovana Karadžića i genocid nad narodom kojem
pripadam.
I
Tarrant je, kao i ovogodišnji laureat Nobelove nagrade Handke, podržavao
Karadžića i osuđivao NATO intervenciju kojom je zaustavljen genocid.
Prije
samo nekoliko dana, desničarski ekstremista Stephan Balliet napao je sinagogu u
njemačkom gradu Halleu. Po uzoru na novozelandski scenarij, pokušao je upasti u
bogomolju i pobiti vjernike na molitvi, za vrijeme blagdana Jom-kipura.
Nakon
što nije uspio provaliti u sinagogu, ubio je jednu slučajnu prolaznicu, a zatim
i jednog gosta u turskoj radnji. Nijedna od njegove dvije žrtve nije bila ni
Jevrej ni musliman, bili su kao i on, kršćani i Nijemci, ali ih je svejedno
ubila njegova mržnja.
Njihov
kršćanski, evropski identitet ih nije mogao zaštititi od zla i mržnje.
Poštovani
prijatelji,
Živimo
u svijetu u kojem su zastarjeli nekadašnji pojmovi geografske distance. Komunikacija
je pojavom novih tehnologija i društvenih mreža znatno ubrzana.
Ovo
veliko dostignuće je pored brojnih dobrobiti proizvelo i nove rizike.
Kao
što možemo vidjeti, zločin ili mržnja u Njemačkoj ili Bosni i Hercegovini začas
može postati inspiracija za zločin u Norveškoj ili na Novom Zelandu. I obratno.
Htjeli
ili ne, upućeni smo jedni na druge. Svi smo članovi jednog svijeta, jednog
globalnog društva. Naše brige su zajedničke. S njima se možemo suočiti na pravi
način samo ako sarađujemo.
Ne
postoji čovjek na svijetu koji se može smatrati zaštićenim samo na temelju svog
identiteta. Niko od nas nije zaštićen, ma kako se molio Bogu, ma kakvu boju
kože imao, ma kakva politička uvjerenja slijedio.
Teroristi
koji su se pozivali na islam izvršili su monstruozne terorističke napade 11.
septembra ili u francuskoj dvorani Bataclan, ali isti ti teroristi ubijali su i
muslimane širom svijeta.
Teroristi
u Norveškoj, Novom Zelandu, Njemačkoj, pozivali su se na kršćanstvo i evropsku
kulturu i mrze muslimane i Jevreje, ali ubijali su sve:
I
kršćane i muslimane i Jevreje.
I
crnce i bijelce i Evropljane i Azijate.
I
muškarce i žene i djecu.
I
liberale i ljevičare i tradicionaliste.
Naš
identitet nas ne može zaštititi od opasnosti ekstremizma. Jedino nas može
zaštititi naš zajednički i efikasan odgovor.
Koji
je naš politički i institucionalni odgovor na ovu prijetnju?
Najprije,
to je pitanje za sigurnosne agencije svake države, ali pravog odgovora ne može
biti ukoliko nema saradnje između država.
Moramo
biti svjesni i pošasti savremenog svijeta koje proizvode identitarne i
egzistencijalne krize, kroz socijalnu izolaciju kod velikog broja pojedinaca.
Riječ je o ljudima koji razloge za svoje nesreće počnu tražiti u mržnji prema
drugim ljudima i kulturama, što dovodi do nasilnog ponašanja. Znamo vrlo dobro
da ekstremizam ima svoje plodno tlo kod socijalno izoliranih i psihički
poremećenih indivdua, koje sigurnosni i socijalni sistemi čak i razvijenih nisu
u stanju na vrijeme prepoznati i djelovati preventivno.
Međutim,
potpuno je pogrešno terorizam svoditi samo na psihičke poremećaje njegovih
izvršilaca. Moramo imati na umu da većina psihički oboljelih ljudi ne izlazi na
ulice s puškom i ne puca po nedužnim ljudima. Jer terorizam je neodvojiv od
ekstremističkih ideologija koje ga inspiriraju. Zato punu odgovornost nosi
svako ko promovira takve ideologije, bilo da se radi o anonimnim online
aktivistima, laureatima Nobelove nagrade ili političarima.
Posebno
zabrinjava porast desničarskih, antiimigrantskih pokreta i njihove militantne
retorike, koja se temelji na ksenofobiji. U proteklom periodu na području
Evrope takve političke organizacije su u neprestanom porastu. Kada pogledate
rezultate izbora za Evropski parlament, zabrinjava činjenica da je skoro svaki
šesti glasač u Evropi dao podršku takvim opcijama.
Politički
lideri sve češće se koriste populističkom retorikom. Za mene je populizam
dobrim dijelom i uvod u neku vrstu ekstremizma. Ključna borba našeg vremena je
borba protiv populizma i borba za političku odgovornost.
Pođimo
od toga kako imenujemo stvari. Ne zaboravimo da sve počinje od riječi. Svaki
čovjek ima odgovornost za to, a naročito ljudi koji imaju političku moć.
Često
čujemo fraze kao što su „radikalni islam“, „islamski terorizam“, „kršćanski terorizam“,
itd.
Nijedna
svjetska religija sama po sebi nije radikalna. Ne postoji radikalni islam, ne
postoji radikalno kršćanstvo. Postoje pojedinci i pokreti koji
zloupotrebljavaju i religiju i rasu i nacionalni identitet i mnoge druge
identitete za ostvarenje svojih ciljeva.
Ne
trebamo govoriti „kršćanski terorizam“ ni „bjelački terorizam“ u slučaju napada
na Novom Zelandu ili Norveškoj, jer krivci nisu niti kršćanstvo niti bijela
rasa. Ja kao Evropljanin i pripadnik bijele rase ne mogu biti kriv za masovna
ubistva koja vrše ti teroristi, čak i ako to vrše zloupotrebljavajući moju rasu
i pripadnost evropskoj kulturi.
Ne
trebamo govoriti ni „islamski terorizam“ u slučaju poput napada na dvoranu Bataclan,
jer krivac nije islam. Ja kao musliman ne mogu biti kriv za masovna ubistva
koja vrše teroristi, čak i ako to vrše zloupotrebljavajući moju vjeru.
Dame
i gospodo,
Moramo
dobro paziti da teroriste i njihove ideje ne poistovjećujemo na bilo koji način
sa vjerama, rasama ili kulturama kojima pripadaju milijarde drugih ljudi.
Svaki
put kada kažemo „bjelački terorizam“ ili „radikalni islam“, svaki put kada
nasilno ponašanje poistovijetimo sa svim ljudima jedne vjere ili rase, činimo
ogromnu grešku i štetu.
Svaki
put kada se u javnosti pojavi takav način imenovanja stvari, to znači da su
teroristi uspjeli, jer njihov cilj i jeste da se pravi razdor između
civilizacija, vjera i kultura. Pogledajte samo njihove manifeste i razmislite o
razlozima zašto ih objavljuju.
Oni
se obraćaju milionima ljudi, u nadi da će posijati strah i razdor i da će
pripadnike najvećih vjera ili rasa svijeta okrenuti jedne protiv drugih. Oni ne
vjeruju da različite vjere, kulture, rase i civilizacije mogu živjeti zajedno,
u miru i saradnji. Oni vjeruju samo u konflikt i rat do istrebljenja.
Naša
je obaveza da stanemo u zaštitu žrtava i solidariziramo se s njima, posebno
ukoliko su napadnute samo zbog svog identiteta. Posebno je važno da
institucije, a naročito politički lideri, stanu u zaštitu identiteta zbog kojeg
su ljudi napadnuti, sprečavajući da se zajednice, čiji su pripadnici napadnuti
osjećaju usamljeno i nezaštićeno ili čak da se sami moraju organizirati i
braniti.
Ako
su ljudi napadnuti samo zato što su muslimani ili samo zato što su Jevreji ili
samo zato što su kršćani ili bilo kojeg drugog identiteta, važno je stati u
zaštitu njihovog prava da budu to što jesu. To je ključna odlika demokratskog i
pluralističkog društva.
Ispravan
politički odgovor na ekstremističke napade bila je reakcija novozelandskih
vlasti, na čelu sa premijerkom Jacindom Ardern, koje su se solidarizirale sa
žrtvama, naglašavajući njihovo pravo da žive na Novom Zelandu i ostanu vjerni
svom muslimanskom identitetu.
Naš ključni politički odgovor mora biti širenje
ideje da ljudi različitih vjera,
kultura, rasa i civilizacija mogu živjeti zajedno, u miru i koegzistenciji.
Dolazim
iz zemlje koju su u periodu 1992 - 1995 ekstremisti pokušali uništiti, upravo
zato što ne vjeruju u mogućnost zajedničkog života ljudi različitih identiteta.
Ono
što se desilo na norveškom otoku Utoja ili novozelandskom gradu Christchurchu
bila je svakodnevica tokom četiri godine agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Zamislite zemlju u kojoj skoro svaki grad ima iskustvo Christchurcha, a svako
selo ima iskustvo Utoje, pa čak i više od toga.
Za
samo nekoliko dana u Srebrenici, snage pod komandom Radovana Karadžića i Ratka
Mladića pobile su više od osam hiljada muškaraca i dječaka. Tokom četiri godine
opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, Sarajeva, ubijen je 11.541 civil.
Polazna
tačka ljudi koji su to učinili bila je ekstremistička ideja da narode koji su
stoljećima živjeli jedni s drugima u Bosni i Hercegovini treba nasilno
razdvojiti, a samu zemlju podijeliti na etnički čiste teritorije. To su
pokušali ostvariti genocidom, masovnim likvidacijama civila, sistemskim
protjerivanjima, logorima i silovanjima.
Zločinci
su tvrdili da je Bosna zemlja mržnje i da njeni narodi ne mogu živjeti zajedno.
Demantiralo ih je historijsko iskustvo, koje potvrđuje da su različiti narodi u
mojoj zemlji živjeli hiljadu godina. Da su ekstremisti u pravu, islam,
pravoslavlje i katoličanstvo ne bi opstali niti jedan mjesec u BiH, a kamoli
tokom stoljeća.
O
tradiciji i kulturi zajedničkog života različitosti, vjerno svjedoče i četiri
bogomolje u Sarajevu. U rasponu od samo nekoliko stotina metara, već stoljećima
nalaze se jedna do druge sinagoga, džamija, katolička katedrala, pravoslavna
crkva. Upravo zbog toga Sarajevo često nazivaju „evropskim Jerusalemom“. To je
najzapadnija tačka islamskog i pravoslavnog civilizacijskog kruga, kao i najistočnija
tačka katoličkog civilizacijskog kruga.
Stoljećima
prije globalizacije i savremenih migracija, kada je u mnogim zemljama bilo
nezamislivo da u jednom gradu zajedno žive i muslimani i kršćani, u Bosni i
Hercegovini je to bila prirodna stvar.
To su znali i Jevreji sefardi, kada su 1492. godine bili protjerani iz Španije.
Svoj novi dom pronašli su upravo u takvoj Bosni i Hercegovini, dopunivši njen
multikonfesionalni mozaik.
Uslijed
globalizacije i modernih migracija, dio savremenih društava danas postaje
multikulturalan. Pred njima je da uče kako da upravljaju različitostima. S
druge strane, Bosna i Hercegovina ima višestoljetnu multietničku tradiciju, u
kojoj je prirodno da poznajete običaje i tradiciju svojih komšija, koji
pripadaju drugoj kulturi ili vjeri. U savremenom svijetu nije dovoljno
poznavati samo svoje običaje i tradiciju, jer se tako ne možete snaći u multikulturalnom
okruženju. Mi u Bosni i Hercegovini imamo sreću da je međusobno poznavanje
jedan od temelja naše tradicije.
Poštovani
prijatelji,
Bosna
i Hercegovina je teritorijalno i demografski mala zemlja. Ali je po svojoj
ideji velika i značajna i u svjetskim okvirima.
Globalno
društvo, u kojem je multikulturalizam relativno nov fenomen, od Bosne i
Hercegovine može mnogo toga naučiti, kako bi se bolje suočilo sa promjenama
koje doživljava.
Višestoljetno
iskustvo Bosne i Hercegovine predstavlja dokaz da je ipak moguće da
različitosti žive zajedno i da su one zapravo bogatstvo.
Bosna
i Hercegovina je, kao država, po svojoj
samoj suštini antiekstremistička. Što više ima ekstremizma, to je manje Bosne i
Hercegovine, i obratno.
Zato
mi koji volimo Bosnu i Hercegovinu i želimo je sačuvati, nemamo alternativu
nego da nastavljamo borbu za suživot i demokratsko društvo, koje će se
inkluzivno odnositi prema različitostima.
S
druge strane, historijsko iskustvo Bosne i Hercegovine u periodu 1992 -1995,
kao i brojne poteškoće sve do dan-danas, pokazuju šta se desi kada zavlada
ideja političkog ekstremizma. Ono što je jako bitno napomenuti je da ideje
etničkih podjela nemaju svoje izvorište u samoj BiH, nego su uvezene iz
političkih centara izvan BiH, koji nam ne žele dobro.
Svaki
ekstremizam, ne samo ekstremizam krajnje desnice, jeste prijetnja ideji
pluralizma, demokratije i zajedničkog života različitosti. Korijen ekstremizma
je u neprihvatanju i nerazumijevanju drugog i drugačijeg. Ekstremizam je po
svojoj prirodi isključiv, a svijetu trebaju inkluzivna, pluralistička društva i
države.
Dopustite
mi da ovo obraćanje zaključim riječima iz časnog Kur'ana. U suri El-Hudžurat, u 13 ajetu, Bog
Sveznajući kaže:
„Ljudi,
Mi smo vas stvorili od muškarca i žene i učinili vas narodima i plemenima da
biste se upoznavali“.
Da
je Gospodar htio, on bi učinio sve ljude istim, pripadnicima jednog naroda,
rase ili kulture. Raznolikost ljudi i nacija jeste Božija volja i rezultat
savršenstva stvaranja, a smisao koji stoji iza toga jeste plemenit: stvoreni
smo da bismo se međusobno upoznavali, uvažavali se i sarađivali, a ne mrzili,
ratovali i jedni druge ubijali zbog razlike u boji kože i narodnoj pripadnosti.
Poštujmo
ove uzvišene riječi i poštujmo jedni druge.
Hvala
vam.