Poštovane majke Srebrenice, poštovani preživjeli, poštovane porodice žrtava genocida, dragi prijatelji iz Bosne i Hercegovine i svijeta!
Danas smo ovdje u potočarskoj dolini tuge i bola da zajedno na bolji svijet ispratimo posmrtne ostatke devet nevinih žrtava, od kojih su neki bili tek stasali momci, ubijeni samo zato što su pripadali jednom narodu – zato što su bili Bošnjaci.
U potočarsku dolinu,
natopljenu suzama i tugom, danas će pored stotina njihovih vršnjaka biti
spušteni tabuti s posmrtnim ostacima Salke Ibiševića, koji je ubijen u 23. godini,
i tek po nekoliko godina starijih Seada Hasanovića, Alije Suljića, Hasiba Hasanovića
i Kemala Musića. Smiraj će naći i ljudi koji su ubijeni u srednjoj životnoj
dobi: Zuhdija Avdagić, Bajro Salihović, Ibrahim Zukanović, ali i Hasan Pezić,
ubijen u dobi od 70 godina.
Njihovi će bijeli
nišani biti pored nišana drugih nevino pobijenih srebreničkih muškaraca,
dječaka, žena, pored nišana najmlađe žrtve, novorođenčeta Fatime Muhić, i
najstarije žrtve, starice Šahe Izmirlić, ubijene u 94. godini života. Nikome i
nizašta krivih.
Ovdje smo da
iskažemo saosjećanje s njihovim porodicama i da se s dužnim pijetetom sjetimo
svih žrtava genocida u Srebrenici, ali da podsjetimo da više od 1.000 ljudi,
čija su tijela premještana po masovnim grobnicama u cilju prikrivanja zločina, još uvijek nisu
pronađena.
Ovu, 25. godišnjicu
genocida nad Bošnjacima „Zaštićene zone UN-a Srebrenica“, dočekujemo u posebnim
okolnostima izazvanim pandemijom koronavirusa. No, to nas nije spriječilo da
ovdje, u našoj Bosni i Hercegovini, ali i širom svijeta na dostojanstven način
obillježimo ovu najtužniju godišnjicu u historiji našeg naroda.
I nikad i ništa nas
neće spriječiti da to radimo. Naša je obaveza da pamtimo, čuvamo istinu o
genocidu i upozoravamo: i zbog sebe, ali i zbog cijelog svijeta. To je naša
dužnost od danas do sudnjeg dana.
O genocidu nad
Bošnjacima u Srebrenici se sve zna, istina je jasna i cjelovita i ona je
zapečaćena pravosnažnim presudama međunarodnih i domaćih sudova.
Iz tih presuda je
jasno da je genocid u Srebrenici bio planirani i sistematski izvršen zločin
kojeg su počinili Karadžićevi
i Mladićevi odredi smrti, Vojska i Policija Republike Srpske, potpomognuti
jedinicama iz Srbije, u cilju da se na ovom prostoru potpuno zatre postojanje
jednog naroda. Srbija i njen tadašnji režim proglašeni su odgovornim jer su
mogli, a nisu spriječili genocid.
Genocid, koji se odvijao pred očima cijelog
svijeta, mogli su, ali nažalost nisu spriječili ni tadašnji vodeći svjetski
čelnici, uključujući i Ujedinjene narode. Uprkos rezoluciji kojom je Srebrenica
proglašena „zaštićenom zonom UN-a“, izostali su konkretni koraci koji bi
zaustavili brutalne likvidacije nevinih muškaraca, djece, žena, trudnica,
staraca i starica.
Rezultat izostanka konkretne akcije da se
zaustave ideologija zla i njene horde ubica su bijeli nišani ovdje u
Potočarima. Oni će zauvijek biti opomena čovječanstvu da ne smije biti nikakvih
kalkulacija u suprotstavljanju zlu.
Zvaničnici UN-a su i sami priznali da će
Srebrenica zauvijek ostati crna mrlja na obrazu svih onih koji su mogli, a nisu
spriječili genocid. U
svom izvještaju o Srebrenici Ujedinjeni narodi su naveli:
„Kroz greške, loše odluke i nemogućnost
spoznaje zla koje nam se suprotstavljalo, propustili smo da ispunimo našu
dužnost i pomognemo da se spasu ljudi Srebrenice od srpske kampanje masovnog
ubijanja. Niko ne žali više od nas za šansama za mir i pravdu koje su
propuštene. Niko ne osuđuje više od nas propust međunarodne zajednice da pоduzme odlučne korake da zaustavi patnju i rat
koji je proizveo toliko žrtava“.
Danas, 25 godina poslije, u cijelom
civiliziranom svijetu sazrela je svijest o razmjerama zločina koji je počinjen
i načinjenim greškama. Srebrenica je postala sinonim za patnju i stradanje
nevinih ljudi, a tada počinjeni zločin naziva se jedinim pravim imenom –
genocidom.
Gošnjica genocida u Srebrenici sada se
obilježava širom svijeta. S porodicama žrtava i našim narodom saosjećaju ljudi
na svim meridijanima. Danas ste mogli čuti i poruke lidera modernog svijeta,
kod kojih ne postoji dilema šta se tih julskih dana 1995. godine dogodilo i ko
je odgovoran za to.
Te poruke mnogo nam znače i koristim ovu
priliku da zahvalim svim predsjednicima, premijerima i drugim zvaničnicima koji
su iskazali saosjećanje s porodicama žrtava genocida i koji su svojim
angažmanom doprinijeli da se izborimo za istinu.
Istovremeno, koristim priliku da sve naše
prijetalje širom svijeta upozorim da osim riječima i djelima pokažu da ne
prihvataju pokušaje negiranja genocida i slavljenje i veličanje organizatora i
počinilaca tog stašnog zločina.
A tome, nažalost, svjedočimo.
Umjesto očekivane katarze, priznanja genocida,
izvinjenja, hapšenja i procesuiranja brojnih direktnih izvršilaca koji su još
uvijek na slobodi, svjedoci smo da se isto onako planski i sistematski kako je
počinjen, genocid danas planski i sistematski nastoji negirati.
Umjesto priznanja, iskrenog izvinjenja i
osude, ideologija koja je osmislila i realizirala genocid, a koja je itekako
živa i u Bosni i Hercegovini i u Srbiji, danas napada istinu minimizirajući i
negirajući genocid. Nauka kaže da je to posljednja faza genocida.
To nije samo uvreda porodicama žrtava, nego je
mnogo više od toga. Negatori genocida, ustvari, najviše govore o sebi samima i
šalju nam jasnu poruku da nisu odustali.
Zbog toga im se i mi i cijeli svijet moramo
odlučno suprotstaviti. Za greške i neodlučnost nema prostora.
Krajnje je vrijeme da nam se pomogne i da
međunarodna zajednica, koja za to ima mandat, odmah nametne zakon o zabrani
negiranja genocida.
Pitanje zabrane negiranja genocida je
civilizacijsko pitanje i ne tiče se samo Srebrenice, Bošnjaka i Bosne i
Hercegovine, već cijelog svijeta. To je univerzalno pitanje borbe dobra i zla.
Poštovani prijatelji,
proteklih godina s ovog mjesta s kojeg se
obraćam, kao i na drugim mjestima, mnogo puta su izgovorene riječi istina i
pravda.
To nisu samo obične riječi, to je i naša
poruka.
Prihvatanje istine i pravdeno kažnjavanje
počinilaca genocida, kao i počinilaca drugih zločina ma gdje oni počinjeni i ma
ko ih počnio, su prvi i osnovni preduvjeti za vraćanje povjerenja na ovim
prostorima.
Povjerenja ne može biti dok traju nasrtaji na
istinu, negiranje genocida i veličanje, slavljenje i nagrađivanje počinilaca.
Zbog toga i danas, kao što je to činjeno i
mnogo puta ranije, upućujem poziv političkim, vjerskim i intelektualnim elitama
srpskog naroda, koji je kroz historiju i sam mnogo propatio, da smognu snage i
iskreno i bez rezerve se suoče s istinom i ograde se od ideologije i režima
koji je u ime tog naroda počinio genocid nad Bošnjacima.
Neka to učine zbog porodica žrtava, zbog nas,
ali najviše zbog sebe. Neka to teško breme ne ostavljaju kao teret generacijama
koje dolaze.
Te generacije, i iz jednog i iz drugog naroda,
zaslužuju bolje živote od života koje mi živimo. Obaveza naše generacije je da
im to osiguramo.
Na ovim prostorima smo oduvijek živjeli
zajedno. I valja nam i dalje živjeti zajedno.
Naše boli, naše tuge, naše nesreće i naša
stradanja ćemo pamtiti i živjeti s njima, ali smo dužni da mislimo i na
sadašnjost i na budućnost.
Dok čekamo dan u kojem će kod
naših komšija nadvladati snage spremne da se suoče s istinom i time omoguće
proces vraćanja povjerenja, na nama je da svakodnevno ulažemo napore u
izgradnji društva i države u kojoj će svaki čovjek na svakom njenom pedlju, bez
obzira na etničku ili vjersku pripadnost, biti jednakopravan.
Na nama je da, uprkos otporima, uz
pomoć naših prijatelja gradimo modernu, demokratsku i prosperitetnu državu koja
će biti dijelom evropske porodice i u kojoj će ljudi moći da mirno grade
budućnost za sebe i svoju djecu, ali i državu koja će garantirati da se nikada
i nikome ne dogode slični zločini.
Posebnu obavezu imamo prema
Srebrenici i kompletnom Podrinju, koji moraju biti mjesta održivog povratka, u
kojima će ljudi živjeti mirno, od svoga rada. Na tom planu je urađeno dosta
stvari, ali se još mnogo toga mora uraditi.
Žrtve ćemo zauvijek pamtiti, istinu
o genocidu čuvati, a na svakome od nas je da pokažemo posebnu odgovornost i
pomognemo da Srebrenica ponovo postane mjesto života.
To je naš dug prema nevinim žrtvama
i njihovim porodicama. Hvala.