Poštovani građani i građanke Bosne i Hercegovine,
Danas obilježavamo sedamdeset i sedmu godišnjicu obnove državnosti Bosne i Hercegovine, odnosno godišnjicu Prvog zasjedanja Zemaljskog antifašističkog narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine.
Još
jučer sam u izjavama za medije kazao, i danas ću ovdje to da ponovim. Djelo
obnove državnosti Bosne i Hercegovine zapravo je djelo jedne izuzetne
generacije ljudi. Ljudi koji su prevazilazeći ideološke, političke i etničke
razlike, imali dovoljno mudrosti, koja nam danas često nedostaje, da pronađu
ono što je njihov zajednički interes. A taj zajednički interes je država.
Mogli
bi danas ovdje satima govoriti o tome koliki doprinos obnovi državnosti su dali
ljudi poput Rodoljuba Čolakovića, Vojislava Kecmanovića, Avde Hume, Sulejmana
Filipovića i mnogih drugih. Pa opet o njima i brojnim drugim herojima i
antifašistima ne bi stigli da kažemo sve. O njima neka govori historija i neka
se o njima pišu knjige, kao što to, recimo, čine Francuzi, kada pišu o vođama Francuske
revolucije.
Danas
smo obišli nekoliko spomen-obilježja, kako onih iz perioda sjećanja na narodnooslobodilačku
borbu, tako i spomen-obilježja vezana za period posljednje agresije na Bosnu i
Hercegovinu. Na svim tim spomenicima utkana su imena heroja i nevinih žrtava
koji su svoje živote dali za Bosnu i Hercegovinu.
Često
ostanem zagledan u imena žrtava ispisana na Vracama i na Spomen-obilježju
ubijenoj djeci Sarajeva. I pitam se, šta su zločincima ta djeca kriva. Nema
odgovora. Osim spoznaje da su ubijena od iste ideologije, ideologije fašizma,
mržnje i zla.
No,
unatoč svemu tome, unatoč tim bolnim činjenicama, Bosna i Hercegovina nije
ubijena, niti je ubijena ideja Bosne i Hercegovine. Ona živi kroz mlađe
generacije, koje vole svoju domovinu, a od domovine žele da naprave naprednu i
sigurnu državu.
Danas
smo ovdje na kraljevskom gradu Bobovcu, jednom od simbola napredne države
Bosne.
Ovo
mjesto je materijalno svjedočanstvo o snazi naše države i njenoj sposobnosti da
bude svoja i ničija drugo do svoja.
Tadašnja
država Bosna, iako razapeta između Istoka i Zapada, našla je svoje mjesto pod
nebom, jer je, zahvaljujući njenom tadašnjem vođstvu, bila jedna stabilna
zemlja koja je čvrsto čuvala svoje granice od vanjskih neprijatelja. Ovdje, na
Bobovcu, čuvala se i bosanska kraljevska kruna. Danas ne postoje krune,
ali još uvijek postoji država Bosna i Hercegovina. I moramo je čuvati kao krunu
napora generacija koje su se za nju borile, od Kulina bana pa do danas.
Nikada
se zastava sa ljiljanima ne bi zavijorila kao što je 22. maja 1992. godine pred
sjedištem Ujedinjenih naroda, da Stjepan II Kotromanić nije podigao ovaj
srednjovjekovni grad i da prije njega Ban Kulin i ostali srednjovjekovni
vladari Bosnom nisu upravljali kako su upravljali.
Ne bi
se ljiljani zavijorili 1992. da 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu,
bosanskohercegovački antifašisti nisu obnovili držаvnost Bosne i Hercegovine. Niti bi se desilo bez Bosanaca i Hercegovaca
koji su bili spremni braniti svoju domovinu, kao krunu napora svojih
pradjedova, pod svaku cijenu.
Možemo
i moramo biti ponosni na sve one koji su zaslužni što danas stojimo ovdje.
Ukoliko iz njihovih iskustava i napora izvučemo pouke, a mislim da smo ih
izvukli, onda ćemo sigurno znati šta nam je i u budućnosti činiti.
Naša
država nama nije poklonjena, ona je teškom mukom izborena. Stoga nikome nećemo
dozvoliti da nas promocijom i zalaganjem za nekakve nazadne koncepte vraća u
bitke koje smo dobili. Budućnost pripada onima koji žele da gledaju naprijed.
Vjerujem da sada postoji osnova za napredovanje države, a da ćemo se u prošlost
vraćati tek kroz sjećanje.
Svim
građanima Bosne i Hercegovine još jednom želim sretan Dan državnosti.