Sutra ćemo na ovom istom mjestu obilježiti još jednu tužnu godišnjicu. Prošlo je 26 godina, a rane su još uvijek otvorene. Kada je riječ o genocidu, vrijeme ne prolazi na isti način, kao u drugim stvarima. Nekada se stječe utisak kako vrijeme ni ne prolazi, jer bol ostaje ista, sjećanje ne blijedi.

Pa ipak, vrijeme prolazi neumoljivo. Živih svjedoka genocida svake godine je sve manje. Sjećanje ne blijedi, ali na koncu, nestaje sa smrću ljudi koji su ga nosili duboko u sebi. Zato je od velike važnosti čuvati to sjećanje, koristeći se formama memorijalne kulture, kako bi i nove generacije, koje su rođene poslije rata, znale šta se desilo i iz toga izvlačile važne pouke za budućnost.

Ključnu ulogu u konzerviranju sjećanja na genocid i njegovom pretvaranju u pamćenje – imaju institucije koje se time bave. Prije svih, tu mislim na Memorijalni centar Srebrenica – Potočari. Mnogo je muzeja, ustanova, spomen-soba i obilježja širom Bosne i Hercegovine i svijeta. Svake godine sve ih je više. Ali, Memorijalni centar predstavlja krucijalnu instituciju, kada je u pitanju kultura sjećanja i pamćenja. Prije svega, zato što je na ovom mjestu i počeo krvavi pir u julu 1995. godine; zato što se na ovome mjestu nalazi mezarje žrtava genocida, i zato što je ovo institucija države Bosne i Hercegovine.

Memorijalni centar je u proteklom periodu bio, kao i trenutno, institucija od nezamjenjivog značaja u čuvanju i zaštiti istine o genocidu. Ali, još veći značaj i još veću odgovornost će imati u budućnosti, kada više ne bude bilo dženaza ovdje u Potočarima. Dženaze i ukop posmrtnih ostataka žrtava genocida predstavljaju ključni događaj svake godišnjice. Jednoga dana, kada više ne bude dženaza, sva će pažnja biti usmjerena prema sadržajima koje će Memorijalni centar moći da ponudi.

Zato je od esencijalnog značaja da ova institucija ima punu materijalnu i svaku drugu podršku. Misija i odgovornost Memorijalnog centra imaju toliku težinu da ih je, bez adekvatne podrške, nemoguće ispuniti. 

Država Bosna i Hercegovina stoji i uvijek će stajati iza Memorijalnog centra. Ova institucija funkcionira na temelju sredstava koje joj osigurava država i to ima izuzetan značaj. Istovremeno, Bosna i Hercegovina nije u prilici da još snažnije podrži rad Memorijalnog centra, zbog tereta dejtonske strukture, koju najbolje ilustrira činjenica da Vijeće ministara nije proglasilo 11. jul za Dan žalosti u Bosni i Hercegovini, jer su se tome protivili ministri iz entiteta Republika Srpska.

Iako su nam ruke svezane, naša obaveza jeste da se nastavimo boriti i da nađemo načina, kako da, uprkos svim opstrukcijama, Memorijalni centar radi i razvija se. Kao član kolektivnog šefa države, u proteklom periodu sam insistirao da podrška sa nižih nivoa bude mnogo veća i drago mi je što mogu vidjeti da je napravljen značajan iskorak na tom polju.

Drugi izvor materijalne podrške, u ovakvoj situaciji, jesu naši prijatelji iz svijeta. Među najizdašnijim donatorima Memorijalnog centra jeste Republika Turska, što potvrđuje i današnji događaj. Zato, u prisustvu zamjenika ministra kulture Republike Turske, želim zahvaliti na svemu što vlasti Republike Turske, na čelu sa predsjednikom Erdoganom, rade kada je u pitanju zaštita istine o genocidu u Srebrenici. Molim Vas da prenesete izraze moje zahvalnosti predsjedniku Republike Turske i turskom narodu.

Krov koji prokišnjava  godinama je bio simbol zapuštenosti Memorijalnog centra. Dosadašnja rukovodstva i zaposlenici dali su sve od sebe, ali za iskorak bila je potrebna jedna sveobuhvatna akcija. Nemam sumnje da su kroz imenovanje novog rukovodstva, na čelu sa direktorom Emirom Suljagićem i predsjednikom Upravnog odbora Ševketom Hafizovićem, postignuti potrebni zamah i sinergija, zahvaljujući kojima su već napravljeni snažni koraci naprijed. Mogu reći da će Memorijalni centar uvijek imati moju podršku, te da ću svuda gdje budem išao štititi interese i jačati poziciju ove institucije, koliko god kao član Predsjedništva budem mogao.  

Hvala vam.