Poštovane majke Srebrenice, preživjeli, porodice žrtava,
Vaše ekselencije, eminencije,
Dame i gospodo,
Ovo je mjesto na kojem je teško govoriti. Ovdje sve govore hiljade bijelih nišana, zeleni tabuti i suze majki koje oplakuju svoju djecu. Suočena sa razmjerama genocida, ljudska misao i riječ pokazuju svu svoju nemoć, sve svoje slabosti. Na ovome mjestu, u srebreničkoj dolini tuge, čovjek osjeća da bi mogao vječno šutjeti. Ta šutnja bila bi jedini valjan odgovor pred količinom patnje, straha i zla na koje podsjeća ovaj dan.
Pa ipak, nemamo izbora
nego da podsjećamo, da opominjemo, da ponavljamo istinu. To je naša obaveza
prema žrtvama, koje leže u hladnoj potočarskoj zemlji. To je naša obaveza i
prema onima, koje tek trebamo spustiti u kabure.
Danas ćemo ukopati
Huseina Kurbašića, koji je u vrijeme ubistva imao 63 godine. Uz njega ćemo
ukopati i maloljetnog Azmira Osmanovića, dječaka koji je kada je ubijen imao
samo 16 godina. Svoje počivalište će konačno naći i sedamnaestogodišnji Fikret
Kiverić. Fikret će biti spušten uz svog oca Ramiza Kiverića, koji je u
potočarskom mezarju ukopan još prije deset godina. Konačno će otac i sin ponovo
biti skupa.
Danas će biti ukopan i
Ramiz Selimović. On će biti četvrti Selimović iz iste kuće, koji će svoje
počivalište naći ovdje. U potočarskom mezarju bit će ukopan, sa svojim sinom
Jusufom, i Aljić Hajro, i to tamo gdje odavno leži njegov brat Šaban, sa svojim
sinom Nerminom.
Ovi tabuti svjedoče
strašnu istinu. Nakon pada Srebrenice, ubijano je i staro i mlado. Hiljade je
očeva i sinova pobijeno, hiljade braće i rođaka, hiljade gladnih i izmučenih
ljudi je izvedeno sa povezom na rukama i očima i strijeljano u leđa i potiljak,
a zatim zatrpano u jame. Samo sa jednim ciljem. Uništiti jedan narod. Haški
tribunal je u svojim presudama jasno utvrdio da je genocidna namjera zločinaca
da pobiju sve muškarce, bez izuzetka, formirana uz jasnu svijest o kobnim
posljedicama fizičke eliminacije dvije ili tri generacije muškaraca na
zajednicu podrinjskih Bošnjaka.
Planirani rezultat
zločina u julu 95. nije završavao samo u zastrašujućem ubijanju više od osam
hiljada ljudi. Namjera je bila da se njihovim uništenjem obezglavi i uništi
hiljade porodica; da se prekinu čitave porodične loze; da se iznemogli starci,
žene i djeca ostave nezbrinuti, istraumirani i očajni, da se protjeraju kako se
zajednica podrinjskih Bošnjaka, koja je opstala u srebreničkoj enklavi, nikada
više ne bi obnovila.
Navedeni cilj je, kako
je to utvrđeno u haškim presudama, bio rezultat posve svjesne političke odluke
tadašnjeg rukovodstva Republike Srpske, koje je trajnim eliminiranjem
srebreničke enklave htjelo provesti jedan od šest svojih strateških ciljeva,
povezujući dva dijela teritorije Republike Srpske i brišući granicu sa Srbijom.
Pobijenim podrinjskim Bošnjacima nije presudila nikakva nekontrolirana mržnja,
već institucionalizirana namjera da se napravi etnički čist prostor, da se stvori
Velika Srbija.
O tome vrlo jasno
svjedoči dokazana uloga političkog vrha i Glavnog štaba Vojske Republike Srpske
u naređivanju, organizaciji i koordinaciji masovnih pogubljenja u julskim
danima 1995. godine. Sve se zna, sve je otkriveno. Zna se za jasnu naredbu da
se ne dopusti bijeg nijednom srebreničkom muškarcu. Zna se za upornost s kojom
je vršena potraga po šumama oko enklave. Zna se za mobilizaciju svih borbenih i
materijalno-tehničkih sredstava Vojske Republike Srpske u Srednjem Podrinju, u svrhu
prikupljanja zarobljenika i njihovog transporta na lokacije pogubljenja. Zna se
za masovna pogubljenja, koja su vršena po identičnom obrascu, na različitim i
međusobno kilometrima udaljenim mjestima. I na koncu, vrlo dobro se zna o
zakopavanju tijela u primarne, a zatim i u sekundarne i tercijarne masovne
grobnice, kako bi se prikrili tragovi zločina.
O cijeloj toj
industriji smrti postoje jasni materijalni dokazi, kao i svjedočenja
malobrojnih preživjelih, koji su uspjeli izbjeći smrti. Postoje svjedočenja i
samih izvršilaca, srpskih oficira koji su organizirali pogubljenja, svjedočenja
vojnika koji su strijeljali, bagerista koji su kopali grobnice. Sve su to
neumoljive činjenice, utvrđene pred sudovima, i o tome više ne može biti
rasprave.
Nažalost, iako su
brojni izvršioci genocida i nosioci politike koja je dovela do njega osuđeni,
utvrđena istina se u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, kao i u
susjednoj Srbiji, još uvijek ne prihvata. Štaviše, iz faze poricanja prešlo se
u fazu otvorenog veličanja genocida i njegovih počinilaca, o čemu svjedoče
odlikovanja koja im je dodijelila Skupština tog entiteta ili murali koji se u
njihovu čast crtaju po nekim gradovima.
Čak se otišlo i u fazu
napada na one koji svojim rezolucijama osuđuju genocid u Srebrenici, kao što je
to slučaj poslije donošenja civilizacijskih rezolucija u skupštinama Crne Gore
i Kosova, kao i u slučajevima ranije donesenih rezolucija u svijetu. Ovo je
fenomen kojim će se morati pozabaviti cijeli svijet. Ako neko misli da je to
problem samo Bosne i Hercegovine, grdno se vara. Zakon zla je takav da će se
ono, ako ne bude zaustavljeno, širiti i jačati, sve dok ne ugrozi i one
zajednice koje vjeruju da su zaštićene pred njim.
Nakon Srebrenice došla
je međunarodna vojna intervencija, došle su presude haških sudova. Došle su sa
zakašnjenjem, jer su nedužni ljudi bili već pobijeni. Ali, sve je to davalo
makar zrno nade da se savjest čovječanstva ipak probudila. Međutim, ako se šuti
pred negiranjem tih presuda, onda nema razloga da vjerujemo da je ta nada živa.
Zato pozivam međunarodnu zajednicu – neka zaštiti presude svojih sudova od
negiranja, neka zaštiti dostojanstvo žrtava, ali i svoje dostojanstvo. Jer,
ukoliko se sljedbenicima zla nastavi dopuštati da cinično vrijeđaju žrtve, ni o
kakvim civilizacijskim vrijednostima neće moći biti ozbiljnog govora.
Sud savjesti i sud
historije najmanje će milosti imati za one ljude koji su mogli zaustaviti zlo,
ali nisu to uradili. Ne postoji izgovor koji će to moći da opravda. Gospodine
Inzko, ove ljude koje danas sahranjujemo niko ne može vratiti u život, ali
poruka da su njihove ubice heroji – strašna je poruka. Vi to možete spriječiti.
Pozivam vas sa ovog svetog mjesta da to i učinite.
Dragi prijatelji,
Danas ćemo u kabur
položiti posmrtne ostatke Zajima Hasanovića. On je ubijen sa svojom dvojicom
braće, Alijom i Emirom, koji još uvijek nisu pronađeni i identificirani. Ukopat
ćemo i Esnafa Halilovića, ali ne i njegovog brata Almira, koji je također
ubijen u genocidu. Za njegove kosti još uvijek se ne zna, kao ni za oko hiljadu
drugih ubijenih koji se vode kao nestali.
Otkako je Bog stvorio
svijet i čovjeka, ljudima je dato da sahranjuju svoju braću, svoje najmilije,
kako bi duše našle svoj smiraj. Mi i 26 godina nakon pada Srebrenice još uvijek
tragamo za skeletima ubijenih, koji se nalaze u primarnim, sekundarnim i
tercijarnim grobnicama, na nepoznatim lokacijama, za koje zna samo uzak krug
onih koji su svjedočili zakopavanju tijela. Sa ovog mjesta ih pozivam: recite
nam gdje se nalaze preostale grobnice, skinite teret sa svoje savjesti i zlu
kob sa svoje djece, olakšajte porodicama koje tragaju za svojim najmilijima,
omogućite dušama da konačno pronađu svoj smiraj.
Uz žrtve, koje danas sahranjujemo,
kao i sve one koji leže ovdje u Potočarima i one za kojima se još traga,
prisjetimo se danas i majki Srebrenice, njih 570 koje su preminule, a da nisu
uspjele pronaći kosti svojih najmilijih. Nemoguće je zaboraviti kada je jedna
od majki kazala da sanja o tome da pronađe samo jednu kost od dvojice ubijenih
sinova i zamota je u najljepšu svilu kako bi mogla rahat umrijeti. Nažalost, i
ona je umrla prije nego što su kosti jednog od njenih sinova pronađeni.
Zastrašujući je
osjećaj kada jedna majka mora sahraniti svoje ubijeno čedo, a samo gore od toga
je kada čak ni to, nakon njegovog ubistva, nije u prilici uraditi. Teško onome
koga stigne suza takve majke.
Dame i gospodo,
Imajmo danas i ovdje
dovoljno snage da, uprkos svemu, vjerujemo da će i političke, vjerske i
intelektualne elite naših komšija konačno prihvatiti istinu i da će kod njih
nadvladati snage koje su spremne suočiti se s istinom. Mi možemo živjeti i bez
toga, ali samo s time je moguće da se u potpunosti obnovi povjerenje i da nove
generacije žive u jednom boljem društvu, neopterećene naslijeđem zločina.
Dok čekamo dan kada će
se svi u Bosni i Hercegovini i regiji suočiti sa istinom, na nama je da radimo
sve što je u našoj moći da izgradimo državu, u kojoj nikada više neće biti moguće
da bilo ko bude nezaštićen kako su bili podrinjski Bošnjaci u julu 1995. godine,
kada nikakvog utočišta nije bilo.
Uvjeren sam da, uz
aktiviranje svih naših snaga, kao i podršku naših prijatelja u svijetu, možemo
graditi modernu, demokratsku i prosperitetnu državu, u kojoj će ljudi moći
spokojno planirati budućnost za sebe i svoju djecu.
Podržavat ćemo rad
Memorijalnog centra. Čuvat ćemo istinu o genocidu, širiti je po svijetu. Ali,
jedini način da, u konačnici, pobijedimo naum zločinaca jeste da osiguramo
održivi povratak i opstanak Bošnjaka u Podrinju. Zato Srebrenica, kao i sva
druga mjesta u Podrinju u kojima su odvajkada živjeli Bošnjaci, ne smiju biti
samo mjesta smrti, već i života.
Učinimo sve da duše
ubijenih nađu smiraj, ali, istovremeno, potrudimo se da svaki podrinjski
Bošnjak, koji se vratio na svoje ili se želi vratiti, dobije adekvatnu podršku.
To je naš dug i prema onima koje ćemo danas spustiti u potočarske kabure i
ispratiti na bolji svijet, uz molitvu „da tuga bude nada, da osveta bude
pravda, da majčina suza bude molitva, da se više nikada i nikome ne ponovi
Srebrenica“.
Hvala vam.