Poštovane građanke i građani Bosne i Hercegovine!
Na današnji dan prije 30 godina, voljom većine građana Republike Bosne i Hercegovine, odlučili smo se za put nezavisnosti, suverenosti, slobode i demokratije. Izjašnjavanje na referendumu o nezavisnosti predstavljalo je čin slobode, a sama nezavisnost, što je pokazalo iskustvo, nije samo čin, nego i proces.
Prvog marta 1992. godine otpočet je proces stjecanja nezavisnosti,
bolan i težak, ali isto tako, kao i mnogo puta u našoj ranijoj historiji, koja
se naslanja na tradiciju antifašističke borbe, nužan i neophodan.
U tome procesu za nezavisnost naše države borili smo se na uzvišen
i dostojanstven način, uz, nažalost, velike žrtve i pomoć svijeta koja je,
iskreno govoreći, obično izostajala.
Često se sjetim svojih palih drugova. Da, oni bi danas bili tu sa
nama da su imali čime, osim srcem, da brane domovinu. Njima nije falilo ni
hrabrosti ni odlučnosti, ni ljubavi prema domovini, niti su imali dileme za što
se i u ime čega se bore. Jedino što nam je falilo su sredstva odvraćanja od
nasilnika i onih za koje nisu vrijedila nikakva pravila, niti čast, niti išta
što pripada civilizacijskom krugu.
Pored svega toga, nisu porazili niti uništili ni nas, ni državu
Bosnu i Hercegovinu.
Zato danas neprijatelji naše države znaju da nismo, kao što se to u
narodu kaže, repa bez korijena, i da ćemo se spremniji i još odlučniji za nezavisnost,
suverenitet i teritorijalni integritet, boriti opet, ako budemo morali.
Posljednje što želimo jeste da se moramo opet boriti, ali neka
znaju i neprijatelji i prijatelji; časna borba za slobodu, demokratiju i
ljudska prava za nas je ideal važniji od nedostojanstvenijeg mira.
Bolje je živjeti jedan dan u svojoj državi i u slobodi, nego
proživjeti vječnost u tuđoj ili u poniženju.
Kako nas uči potresni i uznemirujući primjer Ukrajine, nezavisnost
države se ne podrazumijeva kao trajna kategorija ako ste okruženi nepoštenim i
zlonamjernim susjedima. I zato tvrdim da je nezavisnost stanje i proces. Od
odnosa prema svojoj državi zavisi i stepen nezavisnosti. Trideset godina napada
na našu državu, kako onih iznutra, tako i izvana, nisu samo znak ranjivosti,
nego i znak snage i izdržljivosti. Iz toga dualiteta snage i ranjivosti
proističe realnost koju živimo.
Realnost koju živimo primorava nas da danas, kada cijeli svijet
uviđa i prihvata podjelu na one koji poštuju međunarodno pravo i suverenitet
drugih država, te na one koji se na agresivan način miješaju u unutrašnja
pitanja drugih zemalja, mi u Bosni i Hercegovini jasno detektujemo to ko je na
kojoj strani. Ko je za svetost granica i nepovredivost suvereniteta, a ko
smatra normalnim podržavati secesionističke i rušilačke sile u drugim državama.
Ko sebi daje za pravo da bez povoda napadne drugu zemlju samo zato
što je jači ili što mu se tamo nešto ne sviđa, a ko nesporazume rješava u
okviru međunarodnog prava i civilizacijskih mehanizama. Ko je za državu
slobodnih građana, pojedinaca, a ko za korupcijski teror uskih krugova koji se
hrane konceptom konstitutivnosti i grupnih prava. Ko je za vladavinu prava, a
ko za vladavinu sile i zločina. Ko je za silu prava, a ko za pravo sile.
Među ovim pobrojanim suprotnostima uvjeren sam da raspoznajemo i
dominantne politike u Bosni i Hercegovini. Prema politikama i agresivnim
namjerama tih politika, koje očevidno stoje izvan demokratsko - civilizacijskog
kruga, ne smije biti nikakve popustljivosti. Mi smo prvi koji se tim politikama
moramo suprotstaviti.
Upravo zbog toga želio bih da danas, kada obilježavamo 30 godina od
sticanja nezavisnosti, kao građani Bosne i Hercegovine zaboravimo sve naše
unutarnje i ideološke političke razlike i da budemo ponosni na ono što imamo.
Tek ukoliko budemo cijenili ovo što trenutno imamo, a državu imamo, moći ćemo
da u budućnosti izgradimo državu po mjeri svih njenih građana, suverenu,
nezavisnu, i, naglašavam, sigurnu.
Naša zemlja trenutno i nije onakva kakvom su je neki njeni odani
borci zamišljali prije 30 godina, ali nije ni onakva kakvom su je zamišljali
njeni neprijatelji, niti će ikada takva da bude. Pretpostavili su da ne
postojimo, ali mi nismo smatrali da je dužnost poštovati njihove pretpostavke.
Zato prije svega treba više da poštujemo sebe, barem zbog generacija
ljudi koje rastu i stasavaju. Generacije koje nemaju namjeru nikuda ići, iako ih
sa svih strana mame i sebi dozivaju moćniji od nas, jer je ljubav prema našoj
domovini jača od bilo kakve potvore prema njoj, jer je istina jača od laži, a
pravda uzvišenija od nepravde. Ostanimo istrajni i ponosni na ono za što živimo
i ono u što vjerujemo.
Sretan nam svima Dan nezavisnosti naše domovine, Bosne i
Hercegovine!
Hvala vam za pažnju.