Poštovani saborci, građani Mostara, Hercegovine, izuzetno mi je zadovoljstvo što sam danas ovdje, sa vama, u danu kada obilježavamo trideset godina od formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Sa ove
vremenske distance od trideset godina, a kada uzmemo u obzir i postojeći
politički i sigurnosni kontekst, sa sigurnošću možemo reći da je Armija
Republike Bosne i Hercegovine, zajedno sa MUP-om RBiH, najzaslužnija za
opstanak države Bosne i Hercegovine. Niko nije zaslužan više od pripadnika
Armije BiH i MUP-a RBiH za činjenicu da prijem Bosne i Hercegovine u Ujedinjene
nacije, u maju 1992. godine, nije ostao mrtvo slovo na papiru.
Ostavljeni
od strane Ujedinjenih nacija na milost, odnosno nemilost agresoru, pripadnici
Armije BiH, u početku, skoro bez ikakvih sredstava za borbu i odbranu države,
podnijeli su nadljudske napore kako bi sačuvali svoju domovinu, i u tome su
uspjeli. Bilo je trenutaka, posebno tokom teške 1993. godine, kada se, uslijed
dvostruke agresije na državu Bosnu i Hercegovinu, činilo da je sve izgubljeno,
ali se ni tada nije klonulo duhom ni posustalo.
Za
pregovarački stol nikada se nije sjedalo u okolnostima kada su snage Armije BiH
bile u nepovoljnoj poziciji, nego suprotno. Želim ovdje napomenuti da su i Washingtonskom
i Daytonskom sporazumu prethodili porazi agresorskih snaga. Dakle, mirovni
sporazumi potpisivani su tek nakon što bi Armija BiH razbila napade agresora, i
to je ono što se danas ne smije izgubiti iz vida, jer imam osjećaj, kao i,
vjerujem, mnogi među nama ovdje, da nama u konačnici ne bi bila ni dopuštena
pobjeda. Jer malo je bilo što nam je nametnut embargo, trebalo nas je spriječiti
da oružjem koje smo oteli od agresora oslobodimo domovinu.
Svaki
od sedam korpusa Armije BiH dao je ogroman doprinos odbrani domovine, međutim,
ovdje danas želim posebno naglasiti značaj Četvrtog korpusa Armije BiH, koji je
tokom agresije, skoro sve vrijeme vodio borbu protiv dva neprijatelja. Taj
teret na svojim plećima najviše su osjetili pripadnici Armije BiH u ovom gradu,
u koji su se slili, izbjegli i prognani, sa juga i jugoistoka naše države.
Herojski podvizi Mostaraca koji su se, kako je jedan od mostarskih komandanata
kazao, borili do kraja, bez obzira na cijenu, spasili su ne samo ovaj grad,
nego i državu Bosnu i Hercegovinu na ovim prostorima. Svakako ne treba nikada
zaboraviti ni borbu Konjičana i Jablaničana, koja je bila od iznimne strateške
važnosti za komunikaciju sa Sarajevom. Da je agresor uspio oteti namjensku
industriju u Konjicu, pitanje je kako bi ovaj rat završio. Možda bismo i tu
gledali iste one slike iz Srebrenice ili slike koje danas gledamo iz Ukrajine.
Stoga je značaj Četvrog korpusa za odbranu države nemjerljiv i ja koristim i
ovu priliku da saborcima čestitam na svemu učinjenom.
Međutim,
ni trideset godina poslije, napadi na državu Bosnu i Hercegovinu nisu prestali,
samo se vode drugim sredstvima. I dalje se odbacuju presude Međunarodnog
krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, a na temelju onoga što je presuđeno i
dalje se vode i provode politike nekih stranaka u zemlji, podržane politikama
izvan zemlje.
Presudom
„Šestorki” utvrđeno je da je postojao međunarodni oružani sukob u Bosni i
Hercegovini i stanje okupacije, na način da je susjedna Hrvatska provodila
kontrolu preko lokalnih tijela u tzv. Herceg-Bosni.
Cilj
toga udruženog zločinačkog poduhvata, prema zaključcima presude, bio je
uspostava etnički čistog entiteta, barem djelomično u granicama Banovine
Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj, kako bi se ponovo
ostvarilo navodno ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada Bosne i
Hercegovine, odnosno da on postane nezavisna država unutar Bosne i Hercegovine,
tijesno povezana s Hrvatskom.
U tom
pogledu, presudom je utvrđeno, između ostalog, da su HVO i tzv. Hrvatska
zajednica Herceg-Bosna bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata
zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora. Posebno je
utvrđeno da je Hrvatska, odnosno njeno tadašnje rukovodstvo, počinila agresiju
na Bosnu i Hercegovine, te da su Franjo Tuđman, Gojko Šušak i ostali bili su
dio udruženog zločinačkog poduhvata.
Ako ovo
uporedimo sa današnjim politikama HDZ-a u Bosni i Hercegovini, a posebno sa
stavovima koje čujemo iz zvaničnog Zagreba, nameće se jasan zaključak da se i
danas radi o istim politikama, odnosno o nastavku realizacije udruženog
zločinačkog poduhvata u mirnodopskim uslovima, kroz ograničenu reformu Ustava i
izbornog zakonodavstva Bosne i Hercegovine.
Kako
drugačije shvatiti toliku težnju za etnički čistim izbornim jedinicama, vezanim
za dijelove teritorije Bosne i Hercegovine iz kojih bi trebali proizaći tzv.
legitimni politički predstavnici konstitutivnih naroda. Umiješanost susjedne
Hrvatske u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, koje se ostvaruje kroz
njihove satelite iz HDZ-a, lako se može pokazati na primjerima neutvrđene
međudržavne granice, problemu oko granice u Kostajnici, pitanju Trgovske gore,
zatim neovlaštenog korištenje hidropotencijala iz Buškog jezera, koji susjedna
Hrvatska koristi na osnovu ugovora sa tzv. Herceg-Bosnom I, najzad, pitanje
međudržavne granice na moru, gdje smo vidno oštećeni, a što predstavnici HDZ-a
u strukturama vlasti Bosne i Hercegovine opstruiraju i ne dozvoljavaju da se
ova pitanja riješe. Oni vidno rade u korist i za interes susjedne Hrvatske, a
skoro nikako u interesu Bosne i Hercegovine. Zar ovo nisu dovoljni pokazatelji
nastavka realizacije ciljeva udruženog zločinačkog poduhvata?
Dodajmo
i tu priču oko reforme izbornog zakonodavstva, koja jedino može biti obavljena
ako se u potpunosti primijene evropski standardi, odnosno u skladu sa onim što
je naloženo u Mišljenju Evropske komisije i presudama Evropskog suda za ljudska
prava. I znate šta je tu problem? Neće tako nešto da prihvate oni koji bi ovu
zemlju dodatno etnički podijelili i naš državni suverenitet isporučili
susjednoj Hrvatskoj i Srbiji, dajući im neograničenu političku moć da
upravljaju našom Bosnom i Hercegovinom.
Lako
ćete prepoznati o kojim se političkim akterima radi, a koji svoje cjelokupno
političko djelovanje usmjeravaju na ostvarivanje političkih interesa susjednih
zemalja. To je apsolutno neprihvatljivo. To devalvira našu herojsku borbu za
Bosnu i Hercegovinu. Takvima moramo reći odlučno NE i zaustaviti svaku dalju
etničku i teritorijalnu podjelu zemlje, kako bismo očuvali državu Bosnu i
Hercegovinu.
Ona se
može očuvati, pa čak i unaprijediti samo na jedan način, a to je da svi njeni
građani imaju ista prava, da zemlju organizujemo kao državu jednakopravnih
građana, ma koje etničke, vjerske ili kulturološke pripadnosti bili. To je taj
ideal, građanske Bosne i Hercegovine u kojoj smo svi ravnopravni, a time se
nikako ne poništava, ne uzurpira, niti se dira u bilo čiji etnički ili vjerski
identitet.
Neko će
možda reći da je to idealizam, da je to nemoguće, utopija, ali ja mislim da je
moguće.
Da
1993. godine nismo vjerovali da je moguće odbraniti državu, danas ne bismo imali
ni ovakvu državu, koja nije savršena, ali je ipak naša i bolju nemamo. Za nju
se vrijedi boriti, i vrijedi vjerovati ljudima koji se za nju iskreno i danas
bore. Takvih ima dovoljno, i bit će ih sve dok je države. To su možda oni koji
su najtiši među nama, ali zato najvjerniji.