Nema tužnijeg mjesta na svijetu danas od ovog ovdje mjesta. Dvadeset sedam godina je dovoljno da se cijeli svijet promijeni, ali u životu jednog čovjeka to nije puno. Čovjek sa dvadeset sedam godina tek stupa u zrelo doba, u kojem bi trebalo da doživi svoja najvažnija iskustva.

Dvadeset sedam godina je imao Hajrudin Halilović, kada je ubijen u julu 1995. U jednom od pedeset tabuta, koje ćemo položiti u hladnu potočarsku zemlju, nalaze se i njegovi posmrtni ostaci. Hajrudin je ubijen skupa sa ocem Alagom. Do početka rata živjeli su selu Osat, a u Srebrenicu su, kao i drugi, došli, jer su mislili da će tamo naći spas, nakon što je proglašena „zaštićenom zonom Ujedinjenih naroda“.

Od Hajrudina su pronađene samo „desna šaka, desna noga, druga ruka, nešto vilice i vrlo malo grudnog koša“. On i njegov otac zarobljeni su kobnog 11. jula ovdje, u Potočarima, u prisustvu vojnih snaga Ujedinjenih naroda, a nakon toga su, kao i hiljade drugih, odvezeni u okolicu Zvornika, gdje su strijeljani i zakopani u masovne grobnice.

Dvadeset sedam godina nije puno vremena, ali je čitava vječnost za porodice Hajrudina Halilovića i drugih žrtava, koje su provele sve te godine u iščekivanju da se pronađu tijela njihovih voljenih da ih barem sahrane. Nažalost, brojne porodice još uvijek nisu pronašle svoje očeve i sinove, braću i rođake. Stotine je majki umrlo prije nego što su našle makar jednu kost svoje djece, što svjedoči o monstruoznosti zločina koji je ovdje počinjen.

Dame i gospodo,

Masovne egzekucije počinjene u julu 1995. godine nisu bile rezultat nekakve spontane i nekontrolirane mržnje. Naprotiv, genocid u Srebrenici je svjesno i pomno planiran zločin, sa političkim motivima. Bio je to, naime, konačni čin „uspostavljanja koridora u dolini Drine i eliminacije Drine kao granice“, koji je Radovan Karadžić još u maju 1992., na Skupštini bosanskih Srba, odredio kao jedan od šest strateških ciljeva rata.

Srebrenički genocid nije ni vremenski niti prostorno izoliran zločin. Muškarci i dječaci koji su zarobljeni nakon pada enklave, u julu 1995., bili su podrinjski Bošnjaci – iz Srebrenice, ali i Zvornika, Vlasenice, Bratunca, Višegrada, Rogatice, Han Pijeska i Milića, odakle su još 1992. godine pobjegli pred prvim talasom zločina i slili se u područje „zaštićene zone UN-a“.

Nakon što su zarobljeni u Potočarima i okolnim šumama, oni u najvećoj mjeri nisu pobijeni ovdje, na licu mjesta, već su u dobro organiziranoj operaciji odvezeni na šire područje Bratunca i Zvornika, gdje su pobijeni, na lokacijama čak osamdeset kilometara udaljenim od ovog mjesta. Neki su transportirani čak do Kalinovika ili Trnova, nedaleko od Sarajeva, i tamo su pobijeni. 

Operacijom genocida rukovodili su predsjednik Republike Srpske i komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. U operaciju su bili uključeni komande i ljudstvo Drinskog korpusa, Zvorničke i Bratunačke brigade, zatim Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, dodatne vojne i policijske jedinice iz Bijeljine, Doboja, Višegrada, te specijalne policijske snage susjedne Srbije, tzv. Škorpioni.

Da bi se ubile hiljade ljudi bile su potrebne hiljade osoba, koje su imale jasna zaduženja i naređenja. Genocid nije izvršio srpski narod niti neka otuđena jedinica, već institucionalna struktura Republike Srpske, potpomognuta iz Srbije. Sve su ovo jako dobro znaju vlasti Srbije i entiteta Republika Srpska, ali neće da priznaju.

Dame i gospodo,

Poricanje zločina nije izraz nesposobnosti poricatelja da saznaju i prihvate istinu. Poricanje zločina je, kao i zataškavanje, samo nastavak njegovog vršenja. Ono govori o jednom izopačenom kontinuitetu.

Nikada ne smijemo zaboraviti da je sam Ratko Mladić, nakon pada Srebrenice, poricao da se spremaju ubistva, uvjeravajući same zarobljene Bošnjake, kao i predstavnike međunarodne zajednice da će svi zarobljenici biti evakuirani. Tvrdio je to, nakon što je na sastanku u hotelu Fontana već bio izdao naređenja da se svi zarobljenici pobiju. Od početka do kraja operacije je poricao da se ubistva dešavaju, iako je lično obilazio mjesta egzekucija i vršio nadzor.

Kada su vlasti Sjedinjenih Američkih Država objavile satelitske snimke masovnih grobnica, vlasti Republike Srpske su, u jesen 1995. godine, pokrenule ogromnu operaciju premještanja leševa iz primarnih u sekundarne i tercijarne masovne grobnice, kako bi se prikrili tragovi zločina.

Nedugo nakon toga, vlasti Republike Srpske su formirale tzv. mješovitu komisiju, koja je trebala napraviti prvi izvještaj o ubistvima Srebreničana. Sav cinizam se ogledao u tome što je među članovima komisije bio i Milorad Trbić, jedan od oficira Zvorničke brigade koji je organizirao egzekucije i premještanja grobnica, a za što je kasnije i pravosnažno osuđen.

U proteklim godinama smo i dalje mogli svjedočiti naporima Vlade Republike Srpske da negira genocid u Srebrenici, kroz izvještaje komisija i na druge načine.

Dame i gospodo,

Ovu komemoraciju ipak dočekujemo u posebnim uvjetima. Uskoro će se navršiti godinu dana otkako je bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice Valentin Inzko donio zakon, nakon čega su negiranje genocida i na njemu utemeljen govor mržnje skoro u potpunosti iščezli iz javnog prostora.

Gospodin Inzko nije ovdje, ali želim mu poslati poruku. Gospodine Inzko, hvala Vam za ono što ste uradili, jer Vi niste time samo ispunili dužnost koju Vam su propisali Vaš mandat i Vaša savjest, već ste spasili i obnovu povjerenja među ljudima ove zemlje. Historija će Vaš čin pamtiti kao zaštitnički prema žrtvama i pravdi, ali i miru, jer upravo je vaš zakon zaustavio nabujali talas negacionizma, koji su retrogradni političari koristili za trovanje odnosa među narodima i potkopavanje brižno građenog mira.

Hvala i državama članicama PIC-a za podršku koju su dale ovome zakonu. Iskustvo sa donošenjem i provedbom ovog zakona pokazalo je da više pravde znači više mira i više nade za bolju budućnost. To treba biti lekcija i za buduće djelovanje međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.

Za dva dana majke Srebrenice će obići mjesta masovnih ubistava: Kravicu, Orahovac, Petkovce, Branjevo, Kozluk i Pilicu. U ovim malim mjestima izvršena su najveća masovna ubistva na evropskom kontinentu nakon Drugog svjetskog rata. Ali ni na jednom od ovih stratišta nema ni slova o onome šta se desilo. Lokalne vlasti Zvornika i Bratunca sprečavaju postavljanje obilježja, jer žele da prikriju istinu. 

Nekada su lokalne vlasti ovih općina, kroz angažman svoje civilne zaštite i komunalna poduzeća, pomagale u sakrivanju tragova zločina, a sada to čine kroz zabranu postavljanja obilježja ili renoviranje zgrade u Kravici.

Ako lokalne vlasti nastave grubo sprečavati memorijalizaciju genocida, onda, gospodine Schmidt, Vi morate uraditi ono što je uradio 2003. godine pokojni Paddy Ashdown kada je, kao visoki predstavnik, ovu zgradu dodijelio Memorijalnom centru. Skladište u Kravici i Dom kulture u Pilici, kao mjesta na kojima je počinjen genocid, ne mogu biti ništa drugo nego spomenici genocida. Pozivam lokalne vlasti da poštuju žrtve i bol njihovih porodica.

Dame i gospodo,

Ove godine će po prvi put Srebrenički inferno izvesti hor djece iz Srebrenice. Strašno tužni stihovi će ove godine biti još tužniji, jer ih izvode potomci ubijenih. Istovremeno, oni će nam dati i nadu, jer su ova djeca dokaz da su, uprkos zločinu u kojem su čitave loze i prezimena istrijebljena, Bošnjaci opstali u Podrinju.

Obaveza svih nas je da ustrajavamo na istini i pravdi. Obaveza svih nas jeste da uradimo sve što je potrebno za nove generacije u Srebrenici, kako bi mogle živjeti i raditi ovdje. Svako od nas mora tokom cijele godine misliti kako je Bošnjacima u Srebrenici; svako od nas mora dolaziti i posjećivati povratnike, pomagati ekonomsku perspektivu, posebno mladih ljudi. Jer borba protiv genocidne namjere bit će uspješna samo ako mladi ljudi odluče ostati i živjeti ovdje.

Hvala vam.