Na početku večerašnjeg obraćanja želim prvo posebno da pozdravim naše hrabre Bosance i Hercegovce koji su ovdje večeras sa nama.
To su ljudi koji su proteklih dana svojom
humanošću, požrtvovanošću i srcem pružali ruku spasa unesrećenom stanovništvu
Republike Turske, a koje je stradalo u katastrofalnim zemljotresima.
Bosna i Hercegovina
je ponosna na vas. Svi zajedno pokazali smo solidarnost sa unesrećenim
stanovništvom Republike Turske, ali vi koji ste otišli na lice mjesta učinili
ste najteži dio posla.
Hvala vam! Hvala vam
što vašim svakodnevnim aktivnostima nesebično doprinosite bosanskohercegovačkom
društvu u rješavanju teških i nepredviđenih situacija.
Uvažene ekscelencije,
dame i gospodo,
građani Bosne i Hercegovine....
Prije tačno trideset
i jednu godinu, izjašnjavanjem građana na referendumu, Bosna i Hercegovina
otpočela je svoju borbu za nezavisnost i suverenitet koja još traje.
Protivnici
nezavisnosti i postojanja Bosne i Hercegovine, ni oružanom agresijom na Bosnu i
Hercegovinu kao međunarodno priznatu državu, nisu ostvarili svoje ciljeve.
Bosna i Hercegovina je opstala u svojim prepoznatljivim međunarodnim okvirima,
uprkos svemu, pa čak i uprkos tzv. međunarodnoj zajednici.
Oružana agresija na
Bosnu i Hercegovinu jeste prestala potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma,
ali politička još traje. Iz toga proističe logičan zaključak da borba za
nezavisnost i suverenitet još traje.
Obrisi te borbe u
posljednjim godinama, pa čak i u posljednjim mjesecima, naročito su vidljivi.
Nažalost, naša država sada nije suočena samo sa velikodržavnim aspiracijama
susjeda i njihovim, rekao bih tradicionalnim pokušajima podjele Bosne i Hercegovine,
nego i sa neprimjerenim stranim intervencionizmom koji nam je možda u početku
izgledao zbunjujuće, čudno, gotovo nevjerovatno. Toliko zbunjujuće, čudno i
nevjerovatno da čak mnogi nisu željeli da vjeruju svojim očima. Onda su se
pojavila logična pitanja gdje to odjednom, a zapravo nije odjednom, jer sjetimo
se iskustva rata, nestadoše ljudska prava, jednakost, demokratski standardi,
demokratija uopće? Gdje nestade međunarodna podrška suverenitetu Bosne i
Hercegovine, pa nam sada ti lažni prijatelji sa susjedima uzimaju mjeru.
Priroda tog
intervencionizma i rješenja koja se nastoje nametnuti u suprotnosti su sa svim
demokratskim standardima, ali i u suprotnosti sa prvomartovskim opredjeljenjem
Bosanaca i Hercegovaca o jednakosti svih građana i naroda koji žive u ovoj
zemlji. Način na koji se ta rješenja, mimo volje građana Bosne i Hercegovine,
nastoje nametnuti drzak je i bezobrazan.
U svojoj osnovi ona
negiraju pretpostavku bilo kakve nezavisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine
kao države. Građani Bosne i Hercegovine najvećim dijelom sa negodovanjem
gledaju na takvo tretiranje Bosne i Hercegovine. Takvo političko djelovanje
sigurno će se jednog dana naći pred stubom srama i pred sudom historije.
Nažalost, nekada stvari u Bosni i Hercegovini izgledaju kao malo dotjerana,
ušminkana repriza okrutne i krvave stvarnosti i dešavanja kroz koja smo već
prošli u ratu!
Sjetimo se samo
embarga na oružje braniocima Bosne i Hercegovine, kukavičkog podmetanja podjele
države kroz tzv. mirovne planove i pregovore. Danas nam nude embargo na demokratiju
i poštovanje osnovnih ljudskih prava, navodno pomirujuće dogovore i planove
koji u konačnici idu ka potpunoj razgradnji bosanskohercegovačkog društva sa
izvjesnom podjelom zemlje kao krajnjim rezultatom. Međutim, to uopće nije razlog
za bilo kakvu vrstu pesimizma a kamoli defetizma.
Borba za nezavisnost
i suverenost u periodu od 1992. do 1995. godine jeste bila sveopšta borba ljudi
koji nemaju druge domovine, ljudi koji samo brane svoje, a za tuđim ne posežu.
Tu borbu su iznijeli građani Bosne i Hercegovine, pripadnici svih njenih
etničkih, vjerskih ili drugih identiteta, a ne naši lažni prijatelji.
I današnje iskreno
zalaganje za nezavisnost i suverenitet Bosne
i Hercegovine je prije svega stvar uvjerenja i svijesti Bosanaca i Hercegovaca,
koji nemaju dilema šta je i čija je Bosna i Hercegovina.
U oružanoj borbi,
odnosno odbrani nezavisnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine učestvovali su
samo oni koji se identifikuju sa Bosnom i Hercegovinom, a oni koji se ne
identifikuju su je napadali.
Naravno, ni
danas se ne možemo osloniti na one koji se ne identifikuju sa Bosnom i
Hercegovinom, ali ne možemo ni na one koji stavljaju znak jednakosti između
ove dvije kategorije, pravdajući takav stav navodnom političkom korektnošću,
kako već vole da je zovu. Taj znak jednakosti stavljaju i pojedini strani
zvaničnici koji nam poručuju da je za opstanak i vitalnost Bosne i Hercegovine
od presudnog značaja da oni upravljaju mjestima donošenja odluka, i da bi
trebalo da povjerujemo kako je njima više stalo do Bosne i Hercegovine nego
nama samima.
Upravo je takav red
i poredak danas u Bosni i Hercegovini uspostavljen. Takav poredak usmjeren
je i protiv nezavisnosti i protiv suverenosti Bosne i Hercegovine. Takav je, da
ga se ne može nazvati drugim riječima do onim koje ću samo zbog svečanosti ovog
trenutka prećutati.
Međutim, kao što sam
već rekao, to svakako nije razlog za bilo kakav defetizam i pesimizam nego baš
suprotno, razlog za borbu. Dobro je što su najzad prevaziđene određene iluzije.
Dobro je što konačno znamo ko je za stvarnu nezavisnost i suverenost Bosne
i Hercegovine, a ko smatra to da o našem zakonodavstvu treba da odlučuju
stranci i vlade susjednih zemalja. Dobro je što smo konačno utvrdili mjesto u
kojem se susrećemo, ali i ono mjesto u kojem se razilazimo.
Stoga, lišeni tih
iluzija ne trebamo niti možemo biti tužni i potišteni, nego upravo
radosni. Radosni zbog toga što se magla razišla i što jasno vidimo ko je
ko. Radosni zbog toga što konačno znamo na koga, u aktuelnim i budućim
borbama za nezavisnost i suverenost možemo računati, a na koga ne, i na kraju
radosni zbog toga što znamo da ne pobjeđuje masa neodlučnih koji se kolebaju,
nego pobjeđuju oni koji su odlučni i koji znaju šta hoće.
Mi ćemo se nastaviti
boriti za nezavisnost i pravno kao što to radimo, i politički, ali i na
svaki drugi način jer više nemamo izbora. Jednom kad smo zakoračili, nema
povratka.
Niko ko je osvojio
slobodu ne prepušta je dobrovoljno. Nekad nam se čini da bi nas pustili na miru
kada bismo odustali od nezavisnosti. Ne bi, samo bi nas još gore progonili. Oni
koji danas misle da će ih pustiti na miru, ako im se pokore, grdno se varaju,
njih će još više progoniti.
Pobijedit
će oni koji znaju čija je Bosna i Hercegovina, a naša i samo naša
jeste. Oni koji su odlučni, a ne oni koji se nalaze u moru lažnih dilema.
Pobijedit će oni koji se sa Bosnom
i Hercegovinom u potpunosti identifikuju, jer oni znaju kakvu Bosnu i
Hercegovinu hoće. Slobodnu i demokratsku, zemlju jednakih ljudi, zemlju reda i
ljudskih prava!
Sretan nam svima 1.
mart - Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine!