Mi nemamo pravo zaboraviti 116 nevinih bošnjačkih žrtava, ubijenih u krvavom i zločinačkom pohodu pripadnika Hrvatskog vijeća odbrane. Među nevinim žrtvama su bile 32 žene i 11 djece mlađe od 18 godina. Najmlađa žrtva bila je tromjesečna beba.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima bila zločin protiv čovječnosti. Jedan od organizatora i komandanata ovog zločina, pravosnažno presuđeni ratni zločinac Dario Kordić, osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 25 godina. Nažalost, za strašne zločine u Ahmićima još nisu osuđeni svi zločinci.

Zločin protiv čovječnosti ne zastarijeva. Nastavit ćemo svjedočenje o prekinutim ljudskim životima, prekinutim djetinjstvima i ukradenim nadama žrtava. Naša je stalna odgovornost da prenosimo i čuvamo činjenice o svirepo ubijenim, ali i da osiguramo preživjelim stanovnicima Ahmića dostojanstven život, istinu i pravdu.

Pravosnažne presude najviših međunarodnih sudova se ne mogu izbrisati i poništiti. Najviši svjetski sudovi su utvrdili da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija i da je počinjen genocid nad Bošnjacima. Nažalost, prijetnja od ponavljanja zločina i genocida nije otklonjena. Na sceni su i dalje političari koji otvoreno prijete Bosni i Hercegovini. Te prijetnje nemamo pravo ignorirati i potcjenjivati.

Važnu ulogu u otkrivanju istine o Ahmićima imali su britanski vojnici iz sastava UNPROFOR-a. Jedan od prvih ljudi koji je stigao na mjesto užasnog zločina bio je pukovnik Bob Stewart. Doprinos ovog čestitog britanskog oficira bio je važan u predstavljanju međunarodnoj javnosti barbarstva i brutalnosti ovog zločina protiv čovječnosti. Pukovnik Stewart i danas je jedan od iskrenih prijatelja Bosne i Hercegovine. On i u Parlamentu Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske zagovara politiku podrške državi Bosni i Hercegovini. Pukovniku Stewartu i drugim prijateljima širom svijeta upućujemo jasnu poruku: Mi naše prijatelje nikada ne zaboravljamo, učit ćemo i nove generacije da s poštovanjem čuvaju istinu o velikim i humanim ljudima.

Naša je trajna obaveza da govorimo istinu i tražimo pravdu. Jednako tako, naša je dužnost da se borimo da svaki zločinac bude izveden pred lice pravde. Nemamo pravo odustati od prenošenja i čuvanja istine o stradanju Bošnjaka u Ahmićima. Nikada nećemo prestati tražiti kaznu za one koji su počinili zločine. Istovremeno, mi želimo graditi zajednički život sa svim dobronamjernim ljudima koji se bore za mir i napredak.

Branioci Bosne i Hercegovine ne mogu se izjednačavati sa onima koji su napadali na našu državu. Nismo ni 1990-ih bili isti, nismo ni danas isti. Zato što nismo isti, mi imamo i ljudsku, i moralnu, i civilizacijsku snagu da osudimo svaki zločin. Svakoj nevinoj žrtvi dužni smo iskazati poštovanje, za svakog zločinca dužni smo tražiti najstrožiju kaznu.

Zlo se ne smije zaboravljati i potcjenjivati.

Čuveni američki tužilac Robert H. Jackson je 20. novembra 1945. u Nürnbergu održao jedan od najvažnijih govora u sudnicama koje pamti historija. Tom prilikom on je, između ostalog, kazao: „Nedjela koja pokušavamo osuditi i kazniti su bila tako zla i sa tako pustošećim djelovanjem da ih ljudska civilizacija nije mogla trpjeti, ostaviti nezapaženim, inače ona ne bi mogla takvo ponavljanje preživjeti“.

I danas, u Ahmićima, dobronamjerni ljudi su dužni reći, poput tužioca Jacksona, da počinjeno zlo u Ahmićima ne smijemo zaboraviti jer put od zaborava do ponavljanja zločina nije dug.

U Bosni i Hercegovini moramo izgraditi kulturu sjećanja. To nije kultura osvete. To je kultura edukovanja o politikama koje donose zlo i nasilje. Svrha kulture sjećanja nije stvaranje razdora i mržnje, već preveniranje zla i nesreće.

Kulturu sjećanja moramo afimisati kao strategiju borbe protiv zaborava. Sa njenim postojanjem mi se ne vraćamo unatrag. Pamćenje pomaže da pronađemo smisao u sadašnjosti i odgovore za budućnost. Zato kultura sjećanja ne smije nikada biti izbrisana, sa njenim postojanjem pamtimo sve nevine žrtve i čuvamo nove generacije od ponavljanja zla.

Kulturom sjećanja borimo se za demokratsko društvo u kojem neće biti poricanja, revizionizma i negacionizma. Ne zaboravimo, sjećanjem čuvamo i dostojanstvo onih koji nisu među nama živima.

Dobronamjerni ljudi postavljaju opravdano pitanje: Kada ćemo dosegnuti pravdu i istinski mir?

Bez državnika poput Willyja Brandta na ovim prostorima nema istinskog mira. Trebaju nam lideri koji imaju snage kao što je Brandt klečao u varšavskom getu, da i oni kleče na svakom mjestu gdje je ubijen bilo koji nevin čovjek.

Brandtovo „padanje na koljena“ bi kad-tad moralo biti inspiracija za odgovorne političare u bivšoj Jugoslaviji, kojima su, nažalost, moralna posrnuća česta pojava, a ljudski i odgovorni postupci rijetka.

Moramo shvatiti vrijeme u kojem živimo. Ovo je vrijeme tektonskih geopolitičkih zemljotresa koji se uveliko reflektuju na i našu državu.

Samo osviješteni i okupljeni oko strateških tema za budućnost naše domovine, svjesni historijskih, kulturnih, moralnih, duhovnih i drugih vrijednosti naše države, možemo izgraditi društvo slobode i ravnopravnosti za sve građane i narode Bosne i Hercegovine.

Bez obzira na sve patnje i stradanja, vjerujem u sigurnu budućnost države Bosne i Hercegovine. Budućnost imamo ako budemo učili našu djecu da budu pametnija i jača, da vole svoje i poštuju drugačije. Moramo stvarati demokratsko i civilizovano društvo u kojem će se ljudi mjeriti prema ljudskim vrlinama. Izgradnja takvog društva je obaveza i moralno-historijski dug i nas u Bosni i Hercegovini i predstavnika međunarodne zajednice.