Prije svega, želim da zahvalim domaćinima na gostoprimstvu i odličnoj organizaciji ovog važnog događaja.
Lijep je osjećaj
biti u prelijepoj državi Kazahstan. Ali je, također, lijepo i korisno biti u
prilici da s drugim učesnicima razmijenimo mišljenja i gledišta o ključnim
pitanjima savremenog svijeta.
Posljednjih
nekoliko decenija, posebno nakon završetka Hladnog rata, živimo u
globalizovanom svijetu u kome je multilateralizam jedan od prerogativa u
međunarodnim odnosima i zbivanjima, ne samo radi saradnje, nego i radi
prevazilaženja različitih izazova i prijetnji.
U ovom novom
okviru svi učesnici međunarodnih odnosa, bilo da su to države ili drugi
subjekti, snažno su upućeni jedni na druge i izrazito međuzavisni. A tako nešto
zasigurno nikad nije postojalo u dosadašnjem toku ljudske historije.
Potpuno je logično
da je, pod takvim okolnostima, multilateralizam postao uobičajeni način
komuniciranja i djelovanja u savremenom svijetu.
I također je logično da je multilateralizam stvorio „nova pravila igre“ koja svi moraju da
poštuju.
Ali u stvarnosti to nije uvijek tako i
dovodi do stanja u kome multilateralne strukture postaju alat, odnosno sredstvo
za ostvarenje interesa i sebičnih ciljeva malog broja država koje imaju najveću
ekonomsku, političku ili vojnu moć.
Ali budimo iskreni
i kažimo da su se neke od najvećih svjetskih kriza dogodile zbog nemoći multilateralizma
u rješavanju nagomilanih regionalnih i globalnih problema.
Politika moći ili
sile, s jedne strane, i politika demokratskog multilateralizma, s druge strane,
predstavljaju dvije suprotne, međusobno nepomirljive krajnosti.
Spoznali smo da funkcionalan
multilateralizam ne može opstati bez odgovarajućih okolnosti, bez sistema
multipolarne ravnoteže moći, u kome nijedan akter niti više njih ne bi bio u
mogućnosti da drugima nameće vlastita pravila i stavove i u kome bi nivo
međusobnog poštovanja i komuniciranja bio mnogo viši od današnjeg.
Stoga se, u ovako
globalizovanom svijetu, neophodno vratiti ka široj, univerzalnijoj platformi, a
istovremeno održavati sve oblike regionalne saradnje.
Ali je očigledno
da su Ujedinjene nacije, kao globalna platforma, suočene sa brojnim preprekama
u ostvarivanju svoje misije i osnovne uloge.
Danas je
očiglednije nego ikad da ne postoji „međunarodna zajednica“ u smislu autentične kolektivne organizacije.
Klima globalnog ili međunarodnog okvira je suviše polarizovana da bi mogla da
se posmatra kao jednoobrazno zajedničko tijelo.
Ali ako istinski želimo da ojačamo
zajedničke multilateralne strukture, onda je neophodno da se pojedini akteri
odreknu politike sile. Međunarodni odnosi su očigledno militarizovani i, da
bismo takvu situaciju prevazišli, potrebno je oživjeti dijalog i diplomatiju.
To znači da pojedinačne države ne
smiju upotrebljavati niti zloupotrebljavati regionalne i globalne strukture da
bi drugima nametali vlastite interese.
Ja sam iz zemlje koja može da
posluži kao pravi primjer kako su neke zemlje zloupotrijebile multilateralne strukture
da bi izmanipulisale sprovođenje međunarodnog ugovora koji je uspostavio mir i
ustavni poredak u BiH.
Nakon rata u BiH (1992-1995) i na
osnovu pomenutog ugovora, osnovana je Kancelarija visokog predstavnika da
podstiče i koordiniše neke aspekte poslijeratnih procesa. Suprotno svojoj
prvobitnoj ulozi i djelovanjem izvan svojih ovlaštenja, ove strane diplomate u
ulozi visokih predstavnika pretvorili su se u vladare koji su uzurpirali
nadležnosti naših domaćih institucija i nametali brojna zakonska akta,
mijenjali ustave entiteta, a čak i smjenjivali izabrane zvaničnike dekretom i
mimo zakonskog postupka. Njihovo stalno prisustvo i sila koju nezakonito
sprovode stvorile su okolnosti pod kojima se BiH tretira kao kolonija.
Stoga, međunarodni skupovi i
organizacije ne smiju biti igračka „velikih“. Kad je riječ o partnerstvu, partnerstvo bi trebalo važiti za sve, a ne za
jedne na štetu svih drugih.
Posljednjih decenija svjedoci smo
brojnih slučajeva u kojima jedan akter ili grupa aktera pokušava da oblikuje
cijeli svijet u skladu sa vlastitim interesima i ciljevima. Velike sile se, po
pravilu, postavljaju superiorno i djeluju s pozicije moći.
Zato je ključna odgovornost za
sadašnje stanje u svijetu, kao i za sudbinu multilateralizma, na onima koji
djeluju s pozicije moći. Takvim ponašanjem oni mogu da dovedu u opasnost i na
kraju potpuno unište najvažnija načela multilateralizma. S druge strane, male i
slabije države su daleko otvorenije za dijalog.
Ono što danas uočavamo u
multilateralnim strukturama nije ni blizu zajedničkih vrijednosti i interesa.
Zato bi se međunarodni skupovi i
organizacije morali preoblikovati na takav način da osiguraju jednakost svih
učesnika.
Nažalost,
dvostruka mjerila i licemjerstvo dio su brojnih multilateralnih tokova
današnjice.
Ovaj očigledan
poraz multilateralne geopolitičke ideje nužno ne znači da više nisu potrebni
nikakvi oblici multilateralizma i međunarodne saradnje.
Bilo bi opasno čak
i pomisliti da nam više nisu potrebne međunarodna saradnja i multilateralni
pristupi. Naprotiv, oni su veoma potrebni, ali sadašnji multilateralni sistem
treba poboljšati i osnažiti da bi bio u stanju da se nosi sa složenim pojavama
u svijetu koji se munjevito mijenja.
Neophodan nam je
novi logičan i realističan program koji bi okupio sve aktere unutar budućih
multilateralnih struktura, jer će inače multilateralizam okončati u potpunoj
anarhiji. A upravo to je ono što ne želimo da se desi.