Izuzetno cijenim njihovu borbu za istinu i pravdu. Podržavam ih i ohrabrujem da nastave sa radom jer se samo istrajnošću istina o genocidu može odbraniti. Pohvaljujem njihove napore u pokretanju i održavanju ove konferencije, koja nas podsjeća na strašne posljedice odsustva reakcije pred sam genocid. Konferencija treba da potvrdi i ojača odlučnost domaće i međunarodne javnosti da spriječe ponavljanje takvih zlodjela, te da razumiju njegove posljedice.

Ovo je još jedna u nizu prilika da izrazimo poštovanje hiljadama onih koji su preživjeli genocid i nastavljaju živjeti sa trajnim naslijeđem tragedije.

Snažno odbacujem tvrdnju da sjećanje i konferencije o genocidu u Srebrenici produbljuju podjele u našem društvu i da mogu imati negativne posljedice po stabilnost u Bosni i Hercegovini. Istina o bilo kojem zločinu, bez obzira na to ko ga je počinio, i bez obzira na to ko su bile žrtve, te prihvatanje te istine na svim stranama, zapravo je neophodan preduslov za stabilnost.

Dame i gospodo,

Rezolucijom Vijeća sigurnosti 819, usvojenom 16. aprila 1993., određeno je da Srebrenica, "zaštićena zona" Ujedinjenih nacija, bude branjena od strane država članica Ujedinjenih nacija, koristeći "sva potrebna sredstva, uključujući i upotrebu sile".

Ipak, od 11. do 16. jula 1995. godine, vojne jedinice pod komandom Radovana Karadžića i Ratka Mladića pogubile su 8.372 bošnjačka muškarca i dječaka u Srebrenici.

Ujedinjene nacije nisu spriječile genocid, uprkos obavezi da zaštite civilno stanovništvo Srebrenice. Bio je to najveći zločin u Evropi nakon Drugoga svjetskog rata.

Česta obećanja da su pouke iz Srebrenice naučene i usvojene, ostajala su bez ikakvog konkretnog oblika.

Prije četiri godine, na dvadesetu godišnjicu genocida u Srebrenici, Britanska vlada i premijer David Cameron pokušali su to djelimično ispraviti, tako da se lekcije iz Srebrenice napokon primjene u vidu rezolucije Vijeća sigurnosti, koju je predložila Velika Britanija.

Nažalost, to je spriječeno od strane jednoga dijela međunarodne zajednice, koja se otvoreno stavila na stranu politika koje se naslanjaju na politiku genocida, i sve otvorenije ih ohrabruje u njihovom negiranju i neprihvatanju odluka relevantnih međunarodnih sudova.

Umjesto da se priznaju odluke međunarodnih sudova i prihvati politika ponašanja prema genocidu po uzoru na Njemačku i njen odnos prema holokaustu, škole i ustanove u entitetu Republika Srpska dobijaju imena po zločincima, a odgovorni za genocid se glorifikuju. Ambasadori zemalja koje su spriječile donošenje britanske rezolucije u Vijeću sigurnosti se posthumno odlikuju, a vrhunac licemjerja je osnivanje međunarodne komisije koja treba kao da preispita odluke međunarodnih sudova donesenih u skladu sa najvišim pravnim standardima.

Reagovati se mora, snažno i energično, od strane domaće i međunarodne javnosti.

Propust da se ponište posljedice neopisivih zločina koji su pokidali naše društvo bi sigurno došao kao nagrada onima koji su ih počinili, te bi istovremeno poslao opasnu poruku svim onima koji bi u budućnosti htjeli da počine genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, da se takvi zločini u konačnici isplate.

Izlaz je u donošenju zakona o zabrani negiranja genocida i strogo kažnjavanje počinioca. Prije toga: svi odgovorni za genocid moraju biti izvedeni pred lice pravde.

Do sada su svi pokušaji za donošenje takvog zakona bili uzaludni, jer je Daytonski sporazum, po svojoj formi, omogućavao politikama koje se naslanjaju na politiku genocida da spriječe njegovo usvajanje.

U ovom trenutku, jedino riješenje je da to uradi visoki predstavnik. Ne bi smjela postojati ijedna država u svijetu, a posebno u okviru Vijeća za implementaciju mira, koja bi se tome mogla suprostaviti, jer bi se time direktno svrstala u krug anticivilizacijskih zemalja. Civilizacijski je osuditi genocid, kazniti počinioce i iskazati pijetet prema žrtavama.

Dame i gospodo,

jedinstvena multietnička kultura Bosne i Hercegovine je tkana kroz hiljadu godina tolerancije i poštovanja među građanima, bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost. Namjera počinioca genocida je bila da se uništi multietničko tkivo našeg društva kroz masovna ubistva, silovanja, mučenja, protjerivanja i pljačku.

Ta namjera je svoju kulminaciju imala u Srebrenici, u julu 1995. godine.

Bosna i Hercegovina je danas, u političkom smislu, podijeljena između onih koji nastoje da ožive pluralistički karakter i tolerantni duh našeg društva i onih koji rade na učvršćivanju i produbljivanju etničkih podjela stvorenih silom i zločinima.

Ideološki i politički sljedbenici onih koji su glavni organizatori genocida ometaju naš napredak ka postizanju pune stabilnosti, prosperiteta i članstva u Evropskoj uniji i NATO-u.

Oni javno negiraju genocid, uprkos presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, kojom se potvrđuje da je u Srebrenici počinjen genocid i presudi Međunarodnog suda pravde, koji je zaključio da su počinjena djela imala sve karakteristike genocida.

Oni i dalje sanjaju o završetku političkog projekta Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koji se pokazao kao katastrofalan za Bosnu i Hercegovinu i cijelu bivšu Jugoslaviju i svakodnevno prijete otcjepljenjem dijela naše zemlje iz kojeg je ubijeno ili protjerano na stotine hiljada nesrpskih civila.

Oni, naravno, neće uspjeti, jer nikada nećemo dozvoliti da se Srebrenica, Foča, Janja, Prijedor, Zvornik, Bratunac, Višegrad i mnoga druga poprišta užasnih zločina odvoje od Bosne i Hercegovine.

Istina o genocidu u Srebrenici ne može biti predmet političkih kompromisa, pregovora ili nekog usputnog rješenja koje je prihvatljivo za sve strane. To su pitanja o kojima se ne može diskutovati. O svemu ostalom možemo nastojati da postignemo uzajamno korisne dogovore.

Oni koji žele bolje odnose u Bosni i Hercegovini i sa njom, morat će se suočiti sa istinom, spriječiti dovođenje u pitanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta naše zemlje, negiranje sudski potvrđenih historijskih činjenica, te prestati da vrijeđaju žrtve i one koji su preživjeli genocid. Pomirenje se može postići samo na temelju istine i pravde.

Dragi prijatelji,

bez obzira na okolnosti, napredak Bosne i Hercegovine ne može biti zaustavljen. Nastavit ćemo s naporima za obnovu našeg pluralističkog društva i postavljanje temelja da buduće generacije premoste podjele.

Bosna će se postepeno vratiti na ono što je oduvijek bila - mjesto gdje ljudi različitih kultura i religija žive u toleranciji, sigurnosti i napretku. Vrijeme je na strani onih koji vole ovu zemlju, koji rade za njen napredak i koji žele da je vide sigurnom i prosperitetnom, kao članicu Evropske unije i NATO-a.

Ne možemo vratiti mrtve, niti možemo izbrisati bol iz srca njihovih najmilijih. Ono što možemo učiniti je da pružimo dostojanstvo i pravdu onima koji su preživjeli genocid, posebno mladima, koje u značajnom broju vidim prisutne na konferenciji, što me ohrabruje.

Otuda, svoje današnje obraćanje želim završiti porukom njima koji će naslijediti ovu zemlju: Budućnost je u istini. Na tome gradite dalje odnose u Bosni i Hercegovini. Sve drugo je kratkog vijeka. Jer istina pobjeđuje.

Hvala vam.