Poštovane porodice poginulih boraca i šehida, ratni vojni invalidi, veterani Armije i MUP-a Republike BiH, branioci Bosne i Hercegovine, saborci,
Ovih dana obilježava se još jedna godišnjica herojskog
otpora branilaca grada Sarajeva i države Bosne i Hercegovine na lokalitetu
Igmana koji je bio strateški važno mjesto u cjelokupnoj odbrani države Bosne i
Hercegovine. Prije nego što bilo šta kažem, želim još jednom da istaknem
neizmjeran dug koji svi imamo prema braniocima Bosne i Hercegovine koji su na
području Igmana dali svoje živote za domovinu. Bez njih nije moguć nikakav
govor o odbrani Igmana, Sarajeva i države Bosne i Hercegovine.
Tokom agresije na državu Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu
je od strane četničkog agresora pobijeno preko jedanaest hiljada civila, a od
toga 1.601 dijete. Ne smijem ni zamisliti da šta bi se dogodilo da nisu
odbranjene neke od ključnih tačaka za odbranu grada i države poput Igmana. Nema
sumnje, i barem je to danas jasno, dogodila bi se još jedna Srebrenica. To se
nije desilo samo zahvaljujući onima koji su bili spremni da se bore i da
rizikuju vlastite živote, za živote svih nas. Nije se popustilo pred terorom
agresora i zato danas imamo privilegiju da uživamo u slobodi.
Sloboda građanima grada Sarajeva nije bila namijenjena. Namijenjeno im je bilo
uništenje. Kao i uništenje države kao takve. To se najbolje vidi po intezitetu
agresorskih dejstava u trenucima takozvanih pregovora. Na ovaj grad, u pravilu
je najveći broj granata padao u trenucima kada su predstavnici legalnih vlasti
Republike BiH bili primorani da sjednu za stol sa pobunjenicima i zločincima.
Ubijajući djecu ovog grada htjeli su nas natjerati da odustanemo od države.
Zato danas niko nema pravo da odustane od države. Nikoga više ne plaše
prijeteće izjave političara koji nagrađuju ratne zločince, veličaju ratne
zločine, odbacuju zakon o zabrani negiranja genocida. Nisu nas dakle savladali
tenkovima, avionima i svim mogućim oružjima
kojima su raspolagali, pa prema tome, trebaju znati da njihove izjave i
isprazna galama više nikoga ne plaše.
Mi više ne živimo ni 1992. a ni 1995. godinu, niti imamo
bilo kakve iluzije o mogućnosti pokajanja za zločine koji su počinjeni. I zato
im i ovom prilikom možemo poručiti, da mogu pričati i govoriti šta god žele,
njihovo mišljenje o državi nas više i ne zanima, ali nikada više neće uraditi
ono što su prije skoro tri decenije radili. To nije samo moje uvjerenje, nego
uvjerenje svih ljudi koji Bosnu i Hercegovinu doživljavaju kao svoju domovinu,
a nas je više. I puno je više volimo nego što je mrze oni koji je mrze. Takvi
su bili i oni koji danas više nisu sa nama. Hvala im još jednom.