Poštovani predsjedniče Aliyev, poštovano rukovodstvo Međunarodnog centra „Nizami Ganjavi“, dragi prijatelji, dame i gospodo!
Čini
mi posebnu čast biti danas s vama, na otvaranju Globalnog Baku foruma, koji ove
godine nosi naziv „Izazovi za globalni poredak“. Zahvaljujem Međunarodnom
centru „Nizami Ganjavi“ na pozivu i toplom gostoprimstvu u Bakuu.
Predsjedniče
Aliyev, želim vam uspjeh u rekonstrukciji i obnovi Karabaha, uspjeh u
implementaciji sporazuma nakon Drugog rata i uspjeh u zaštiti teritorijalnog
integriteta Azerbejdžana u skladu s međunarodnim pravom, kako ste i sami rekli.
Koji
su to izazovi za globalni svjetski poredak? Da bismo odgovorili na to pitanje
moramo razmotriti naše ponašanje u globalnim svjetskim krizama, kao što su npr.
migracije, pandemija, agresija na Ukrajinu. Posljedice globalnih kriza snosimo
svi globalno, iako za njih nismo svi jednako odgovorni.
Šta
uraditi da bi se krize prevenirale ili, pak, izbjegle, ili ublažile štetne
posljedice?
Odgovor
je logičan i jednostavan, ali, nažalost, zbog svijeta kakav danas jeste, teško
ostvariv. Svi znamo da je odgovor u većoj pravdi, jedinstvu, solidarnosti,
međunarodnom pravu, snažnim i djelotvornim multilateralnim mehanizmima.
Međutim, nikako da to ostvarimo. Nakon svake krize kažemo: nikad više, a one se
stalno ponavljaju i to one za koje je odgovoran čovjek. Zbog toga, koristeći
autoritet Baku foruma, moramo stalno isticati ove stvari i biti uporni u borbi
za bolji svijet.
Dame i
gospodo,
ovaj
dio svijeta sličan je dijelu svijeta odakle dolazim. I Kavkaz i Balkan su
raskršća - mjesta na kojima se dodiruju različiti svjetovi. Često su ta mjesta,
nalazeći se na razdjelnicama velikih carstava, bila poprišta sukoba. Ali
istovremeno su bila i mjesta susreta civilizacija i kultura. Upravo su
zahvaljujući tim susretima na ovim mjestima kreirane nove paradigme.
Bosna
i Hercegovina je jedna takva paradigma. Moja država ne spada u red velikih
svjetskih država, ali je izuzetno značajna država, čak i u globalnim okvirima,
upravo po svojoj paradigmi.
Već vijekovima
u Bosni i Hercegovini žive zajednice koje pripadaju različitim
kulturno-civilizacijskim krugovima: islamskom, rimokatoličkom i pravoslavnom,
jevrejskom, itd.
Kroz
svoju historiju Bosna i Hercegovina se izgrađivala kao zajednica različitosti,
razvijajući posebne društvene prakse i institute, kakvi su bili nepoznati
monoetničkim društvima. Poznavanje i poštovanje tuđih vjerskih i tradicijskih
običaja, zatim kulturni sinkretizam i druge prakse, postale su vremenom
sastavni dio bosanskohercegovačkog identiteta kojim se ljudi u BiH ponose.
Zadnjih
nekoliko decenija, kroz globalizaciju, velike ekonomske migracije i druge
procese, desilo se nešto neočekivano. Multietničnost, koja se mnogima činila
kao devijacija specifična za Bosnu i Hercegovinu i Balkan, postala je
karakteristika razvijenih modernih društava. Sada je sasvim normalno da u
jednom društvu žive ljudi svih rasa i brojnih kultura. Cijeli svijet je postao
raskršće.
Više
nije pitanje – da li naša društva mogu i trebaju biti multietnična, jer ona to
već jesu. Jedino je pitanje kako organizovati život u njima, u korist svih
njihovih članova. Isto što važi za društva u svijetu, važi i za svijet u cjelini,
kao globalno društvo.
Dragi
prijatelji,
globalni
poredak, kakav smo poznavali u proteklim decenijama, bio je utemeljen po
okončanju Drugog svjetskog rata, kao protuteža nacističkom projektu koji je
ciljao da uništi multietnička društva, iskorijeni ili porobi čitave narode, te
međunarodne odnose uredi na principu sile i dominacije.
Svijest
o tome da su svi krajevi svijeta međuzavisni, te da se regionalne krize mogu
pretvoriti u svjetske požare, nagnala je međunarodnu zajednicu da utvrdi
globalne institucije i poredak zasnovan na pravilima. Misija Ujedinjenih
nacija, definisana u osnivačkim aktima, jeste da se osigura međunarodni mir, uz
dijalog, toleranciju i pluralističku svijest.
Danas
kada, nakon iskustava pandemije i agresije na Ukrajinu, govorimo o izazovima za
globalni poredak, konstatujemo nemogućnost multilateralnih institucija da
odgovore izazovima epohe. Svjedočimo kršenju međunarodnog prava.
Ono
što ne trebamo zaboraviti jeste da ovaj proces nije započeo sada. Najveći krah,
nakon Drugog svjetskog rata, Ujedinjene nacije su doživjele upravo u Bosni i
Hercegovini, u periodu od 1992. do 1995. godine.
Prvi
put od osnivanja UN-a, na evropskom tlu je pokrenut rat čiji je cilj bio
nasilno otimanje dijela teritorije Bosne i Hercegovine i istrebljenje
bošnjačkog naroda, kao zajednice koja je trebala biti zaštićena Konvencijom o
sprečavanju i kažnjavanju genocida.
Na
samom početku rata, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija nametnulo je
nepravedni embargo na uvoz oružja u Bosnu i Hercegovinu, čime nas je spriječilo
da ostvarimo svoje pravo na samoodbranu propisano Poveljom Ujedinjenih nacija.
Istovremeno,
Ujedinjene nacije nisu stale u zaštitu Bosne i Hercegovine, svoje punopravne
članice, koja je bila izložena brutalnoj agresiji iz susjedstva.
Činjenica
da su tokom više od tri i po godine, masovni zločini u Bosni i Hercegovini bili
vršeni u prisustvu vojnih snaga Ujedinjenih nacija, UNPROFOR-a, ruiniralo je
kredibilitet ove najveće svjetske organizacije. Na koncu, u julu 1995. godine,
uprkos prisustvu UNPROFOR-a, izvršen je genocid u Srebrenici, najveći masakr na
evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je za samo nekoliko dana
ubijeno više od osam hiljada ljudi.
Činjenica
da su institucije međunarodnog poretka, prvenstveno Vijeće sigurnosti, imale
mogućnost da preveniraju genocid u Srebrenici, ali da to nisu učinile, uslijed
neodlučnosti, ostavilo je trajne posljedice na kredibilitet UN-a.
Najveći
poraz Ujedinjenih nacija danas vidim u tome što više niko od njih ni ne očekuje
da zaustave agresiju na Ukrajinu i zločine protiv civilnog stanovništva.
Usvajanje rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o osudi agresije u
Ukrajini je značajan akt, ali ako su njome iscrpljene mogućnosti UN-a, onda
nema nikakve sumnje da se sistem mora reformisati. Međunarodni mir i
nepovredivost granica suverenih država ne mogu biti taoci veta privilegovanih
država.
Dragi
prijatelji,
u
iščekivanju reforme sistema Ujedinjenih nacija, kao dugoročnog i sveobuhvatnog
rješenja, moramo misliti i o trenutnim rješenjima. U vezi s time, pozvat ću se
ponovo na iskustvo Bosne i Hercegovine.
Daytonski
mirovni sporazum, kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini, potpisan je nakon
intervencije NATO saveza, na osnovu rezolucije Vijeća sigurnosti, te je
proveden zahvaljujući prisustvu NATO trupa i djelovanju međunarodne zajednice
na civilnom planu, prvenstveno kroz Ured visokog predstavnika, kao institucije
kojoj je dato pravo da poništava akte protivne Daytonskom sporazumu i
sankcionira zvaničnike koji krše ovaj sporazum.
Tokom
27 godina implementacije Daytonskog sporazuma, visoki predstavnik djeluje uz
podršku Vijeća za implementaciju mira, koje ga bira, i podnosi izvještaje
Vijeću sigurnosti, ispunjavajući obaveze iz Poglavlja 7. Povelje UN-a koje
govori o akcijama međunarodne zajednice u svrhu očuvanja mira.
Djelotvornost
međunarodne zajednice u BiH pokazala se proteklih mjeseci, kada su vlasti
entiteta Republika Srpska pokrenule niz secesionističkih aktivnosti, nastojeći
urušiti državne institucije koje su, prema Ustavu potrebne za očuvanje
suvereniteta i teritorijalnog integriteta, kao što su jedinstvene Oružane
snage, pravosuđe, porezni sistem i dr.
Članice
Vijeća za implementaciju mira uvele su sankcije odgovornima za secesionističke
aktivnosti, a visoki predstavnik je koristio svoje ovlasti i poništavao akte
koji su protivni Daytonskom sporazumu, čime je dat presudan doprinos stabilizovanju
stanja.
Zahvaljujući
multilateralnoj akciji i djelovanju sistema međunarodne zajednice, spriječen je
najgori scenarij – prelijevanje rata iz Ukrajine na područje Bosne i
Hercegovine, ali da bi se osigurala dugoročna stabilnost bit će nam potrebno
još mnogo opreza, mudrosti i, povrh svega, odlučnosti.
Dragi
prijatelji,
o
izazovima za globalni poredak uglavnom sam govorio kroz primjer svoje zemlje,
jer je na primjeru Bosne i Hercegovine jasno vidljivo da, kada multilateralni
mehanizmi ispunjavaju svoju misiju, stvari idu naprijed i mir se može
zaštititi.
Hvala
vam na pažnji.