Da se sjetimo više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka koji su sistematski ubijeni u julu 1995. godine.

Za porodice žrtava sjećanje nije godišnja obaveza. Ono je dio njihove svakodnevice. Mnoge porodice, razorene surovošću genocida, i danas čekaju da posmrtni ostaci njihovih najmilijih budu pronađeni i dostojanstveno ukopani.

To nas podsjeća da oni koji su planirali i počinili genocid nisu nastojali samo oduzeti živote, nego izbrisati postojanje cijele jedne zajednice – negirati njenu prošlost, budućnost i identitet.

U tome nisu uspjeli. Danas su ovdje preživjeli. Ovdje su Majke Srebrenice. Ovdje je i nova generacija.

Naš narod – svojom hrabrošću, dostojanstvom i odlučnošću – predstavlja najsnažniji odgovor onima koji su vjerovali da mržnja može imati posljednju riječ.

To je ujedno i poruka svima nama. Poruka zajedničke odgovornosti da sjećanje ne smije biti pasivno.

Moramo braniti istinu svaki put kada je neko pokuša osporiti.

Danas, više nego ikada, moramo biti svjesni da mir bez pravde vrlo često nije istinski mir, nego samo predah prije novih sukoba i novih stradanja.

Tome, nažalost, i danas svjedočimo u mojoj zemlji, gdje više od trideset godina nakon rata pojedini politički akteri ne samo da nastavljaju negirati genocid, nego dodatno pojačavaju svoju retoriku, veličajući pravosnažno osuđene ratne zločince i zločine koje su počinili.

Uz to se nastavljaju govor mržnje, nacionalistička retorika, vrijeđanje i dehumanizacija Bošnjaka kao naroda, uskraćujući im pravo da čuvaju svoje sjećanje, da žive u miru i da svoju budućnost grade dostojanstveno i ravnopravno.

Međutim, genocid u Srebrenici utvrđen je presudama međunarodnih sudova kao pravna i historijska činjenica.

Sjećanje na njega, zasnovano na istini, nije usmjereno protiv bilo kojeg naroda niti bilo koje vjere. Naprotiv, ono predstavlja potvrdu univerzalnih vrijednosti koje štite sve nas: ljudskog dostojanstva, pravde i odgovornosti.

Moramo nastaviti plemeniti put obrazovanja novih generacija o tim vrijednostima, ali ih istovremeno učiti i kako ovakvi zločini postaju mogući kada se predrasudama, dehumanizaciji i mržnji ne suprotstavimo na vrijeme.

Nažalost, proteklih nekoliko godina podsjetilo nas je da procesi dehumanizacije čitavih naroda i dalje predstavljaju prijetnju našem svijetu.

Ogromna patnja u Gazi postala je dubok moralni ispit za međunarodnu zajednicu, za međunarodno pravo i za sve one koji vjeruju u zaštitu ljudskog dostojanstva.

Nakon holokausta svijet je obećao: „Nikada više“. A danas se ponovo suočavamo s dva genocida – onim u Srebrenici i onim u Gazi.

Upravo zato je obrazovanje od presudne važnosti.

Mladi ljudi, rođeni dugo nakon 1995. godine, moraju razumjeti da genocid ne počinje ubijanjem. On počinje mnogo ranije – kada netolerancija postane prihvatljiva, kada laži zamijene činjenice i kada ravnodušnost zamijeni moralnu hrabrost.

Dozvolite mi da izrazim i iskrenu zahvalnost Ujedinjenom Kraljevstvu. Za mnoge preživjele ova zemlja postala je mjesto sigurnosti i novi početak.

Danas bosanskohercegovačka zajednica širom Ujedinjenog Kraljevstva daje vrijedan doprinos svim segmentima britanskog društva, istovremeno čuvajući sjećanje na one koji su izgubili živote.

Želim zahvaliti i organizaciji Remembering Srebrenica, njenim partnerima, edukatorima, liderima lokalnih zajednica i svima koji su se posvetili očuvanju istine o genocidu i pretvaranju sjećanja u obrazovanje i djelovanje.

Dame i gospodo,

Svaka generacija polaže ispit kroz odluke koje donosi.

Naša generacija bit će vrednovana po tome koliko smo vjerno sačuvali sjećanje na genocid u Srebrenici i na žrtve rata u Bosni i Hercegovini. Nova generacija ima još teži zadatak – da brani principe po kojima i sama treba biti upamćena: istinu i čovječnost nasuprot mržnji i nekažnjivosti.

Ako ostanemo vjerni tim principima, tada sjećanje postaje više od čina poštovanja prema prošlosti. Ono postaje obećanje budućnosti.

Hvala vam.