Predavanje je izazvalo veliko interesovanje među akademicima, članovima britanskog diplomatskog kora i međunarodne zajednice. 

Kralj Charles III je patron Centra od samog osnivanja, podržava njegov rad u promociji međureligijskog dijaloga i akademske saradnje a u ovom centru govorili su i Ban Ki‑moon, Alija Izetbegović, te sir John Major.

Poslije Daytona: Bosna i Hercegovina na raskršću mira, identiteta i ljudskih prava – govor na univerzitetu u Oxfordu

“Poštovane članice i članovi Oxfordskog centra za islamske studije, cijenjeni akademici i istraživači, dragi prijatelji i pripadnici bosanskohercegovačke dijaspore, uvaženi gosti, ove godine smo zaokupljeni obilježavanjem 30 godina Daytonskog mirovnog sporazuma.

Mnogo toga je proteklih mjeseci rečeno o odredbama Daytona, o njegovim snagama i slabostima.

Ali ne govorimo često o tome šta je Bosna i Hercegovina poslije Daytona – to jest, kakvo društvo zamišljamo za bosanskohercegovačku državu.

Tačno je – potpisivanje Općeg okvirnog sporazuma o miru donijelo je mir Bosni i Hercegovini nakon tri i po godine krvavog rata.

Takođe je tačno da je Daytonski mirovni sporazum potvrdio državnost i pravni kontinuitet Bosne i Hercegovine.

Ali bosanskohercegovačka država i bosanskohercegovačka državnost nisu nastale kao rezultat Daytona. Naprotiv, i država i državnost su postojale mnogo prije Daytonskog mirovnog sporazuma.

Bosna i Hercegovina, kao milenijska zemlja, imala je svoje političke, geografske, ekonomske, demografske, kulturne, vjerske i društvene karakteristike koje je čine jedinstvenom na Balkanu.

Tokom svog postojanja, bila je jedna od najstabilnijih država čije su granice vijekovima bile određene prirodnim geografskim oblikom na evropskom kontinentu, što je čini intrigantnim prostorom na političkoj karti svijeta.

Tokom historije je Bosna i Hercegovina počivala na rasjedima na kojima su se sudarala velika carstva – od Osmanskog carstva, preko Austro-Ugarske monarhije, do Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Iako su ove epohe snažno oblikovale društvenu priču Bosne i Hercegovine, zemlja je uspjela očuvati svoje međunarodne granice i subjektivitet u gotovo izvornom obliku: kao Bosansko kraljevstvo u srednjem vijeku, kao Bosna u vrijeme osmanske vladavine, kao Corpus Separatum u vrijeme Austro-Ugarske i kao jedna od šest ravnopravnih republika u okviru Jugoslavije.

Na tim rasjedima između Istoka i Zapada, Bosna i Hercegovina je opstajala uprkos historijski kontinuiranoj manipulaciji različitim historijskim i pravnim činjenicama.

Ponekad su evropski akteri, ali najčešće susjedne države, vršili manipulaciju historijskim činjenicama zbog ciljeva prisajedinjenja teritorija Bosne i Hercegovine vlastitima.

Daytonski sporazum je uveo privremeni ustavni okvir Bosne i Hercegovine, koji se mora dovoljno unaprijediti kako bi bilo osigurano da ti ciljevi ostanu tamo gdje i pripadaju – u historiji.

Nažalost, to se još nije desilo. Ako ovih dana otvorite neke od bosanskohercegovačkih dnevnih novina, TV programa ili društvenih mreža, vidjet ćete tvrdnje nacionalističkih aktera da je Bosna i Hercegovina konstrukt, nemoguć za opstanak zbog svojih etničkih razlika i raznolikosti.

To nije ništa novo i predstavlja aktuelnu percepciju nacionalističkih lidera u Bosni i Hercegovini.

Prijašnje rasprave pokušale su iskoristiti teoriju Samuela Huntingtona o „sukobu civilizacija” kao opravdanje za navodnu nemogućnost Bosne i Hercegovine.

Ti argumenti su se ukorijenili u raspravama o Jugoslaviji, u kojima su različite etničke grupe i religije predstavljane kao međusobno nespojive i, kao takve, služile su kao glavni argument za raspad Jugoslavije i ratove koji su uslijedili u regiji.

Srećom, ti argumenti tada nisu imali osnove iz istih razloga iz kojih je nemaju ni danas.

Historijske konstante bosanskohercegovačke državnosti kroz različite periode svjedoče o raznolikom okruženju različitih religija i uvjerenja koja su u Bosni i Hercegovini vijekovima koegzistirala u miru i harmoniji.

Ako na to pogledamo u postdejtonskom okviru, zloupotreba vjerskih, etničkih i političkih podjela bila je trajni alat susjednih država za potpirivanje kriza u regiji.

Ja bih danas radije ponudio jedno drugačije razumijevanje našeg složenog društveno-historijskog konteksta.

Iz tog pogleda na svijet proizlazi i drugačija vizija za Bosnu i Hercegovinu.

Identitet je oduvijek igrao važnu ulogu u historiji naše zemlje.

Bosna i Hercegovina je, po svojoj prirodi, mjesto susreta civilizacija.

Vijekovima su naše džamije, crkve i sinagoge stajale jedna uz drugu, ne kao konkurentski simboli, već kao normalni izrazi iste vjere na različite načine.

One su podsjetnik da pluralizam nije savremeni politički slogan nametnut izvana, već naslijeđe naše historije. No identitet, kada se zloupotrijebi, može postati i izvor podjela.

Naš je izazov da osiguramo da identitet ponovo preuzme svoju ispravnu ulogu – da bude most, a ne granica; izvor moralnog i kulturnog bogatstva, a ne oružje u rukama politike.

To se može postići samo ako prigrlimo drugačiji koncept identiteta - ideju da najvažnija titula u jednoj demokratiji nije „predsjednik“, „sudija“, „ministar“ ili „stranački lider“, nego „građanin“.

Vjerujem u tu titulu kao središte bosanskohercegovačkog političkog sistema.

Pitanje ljudskih prava nalazi se u samom centru budućnosti Bosne i Hercegovine.

Evropski sud za ljudska prava nas je, kroz ponovljene presude, podsjetio da nijedan mirovni sporazum – ma koliko historijski bio važan – ne može ostati izgovor za strukturalnu nejednakost.

Demokratija ne može napredovati ako se čitavim grupama građana uskraćuju politička prava samo zbog njihove etničke pripadnosti ili mjesta prebivališta.

PostDaytonski ustroj nije doveo do neophodnog iskoraka u unapređenju ljudskih prava, političke jednakosti svih građana i uspostavi pravednijeg političkog sistema.

To nisu puki tehnički nedostaci našeg ustavnog poretka. To su duboki moralni i građanski izazovi koji od nas zahtijevaju da prihvatimo realnost zasnovanu na etničkoj isključivosti i “plemenskim klanovima”, umjesto na jednakosti političkog građanstva.

Nastaviti se kretati poslije Daytona ne znači odbaciti postignuća prošlosti.

To znači dovršiti nedovršeni zadatak Daytona. To znači oblikovati ustavni i politički sistem koji odražava društvo kakvo želimo da budemo, a ne podjele koje smo naslijedili iz ratne stvarnosti.

Naš put ka evropskim integracijama ključni je dio te transformacije.

Vrijednosti koje nastojimo zaštititi – vladavina prava, ljudska prava, jednakost, ekonomske prilike – ne mogu se odvojiti od iskoraka poslije Daytona.

Kao takve, to nisu strane, nametnute vrijednosti. One su duboko usklađene sa težnjama naših građana.

Za mnoge Bosance i Hercegovce koji žive u inostranstvu, uključujući i one u ovoj prostoriji, bosanskohercegovački ideal i evropska norma nisu teorija.

Stoga vidim tri glavna pravca u viziji Bosne i Hercegovine poslije Daytona.

Prvi je jasan stav da ideja građanske, na građaninu zasnovane Bosne i Hercegovine nije politički, već društveni proces.

Trebat će vremena da ta ideja bude prihvaćena.

Ali ona ostaje, po mom mišljenju, jedina opcija koja se može suprotstaviti nedostacima sadašnjeg ustavnog okvira – nagrađivanju logike etničke politike, degradaciji demokratskog pluralizma i izbjegavanju građanske jednakosti putem teritorijalne kontrole i etničke ekskluzivnosti.

Drugo, bosanskohercegovačka država je onoliko snažna koliko su snažni njeni sigurnosni i odbrambeni kapaciteti.

Bosna i Hercegovina i Ujedinjeno Kraljevstvo, bez obzira na to što nijedna država nije članica Evropske unije, integralni su dio evropske sigurnosne strukture.

Svako dovođenje Bosne i Hercegovine u opasnost u tom interregnumu znači dovođenje Evrope u opasnost.

Velika Britanija je uvijek imala senzibilitet za takve pojave; duboku sposobnost da prepozna ove opasnosti.

Historija odnosa između Ujedinjenog Kraljevstva i naše zemlje pamti saradnju u okviru antifašističke koalicije tokom Drugog svjetskog rata.

Još tada je Ujedinjeno Kraljevstvo prepoznalo i pružilo vojnu i političku pomoć onim snagama u našoj zemlji koje su se borile za civilizacijske vrijednosti zasnovane na demokratiji.

Ono što nas čeka u budućnosti tiče se svih nas.

Ne smijemo ostati slijepi na moguće urušavanje Ukrajine koje bi se moglo pretočiti u ruski prodor u Centralnu i Istočnu Evropu, što nesumnjivo dovodi evropski kontinent u opasnost.

Treće, usvajanje ideje platforme meritokratije, ili, jednostavnije rečeno, vladavine znanja.

Ako želimo da napredujemo poslije Daytona, naše društvo mora prihvatiti princip prema kojem, osim što ste građanin naše zemlje, možete dati doprinos općem dobru izvan stranačkih struktura, stranačkih knjižica i potrebe za stranačkom pripadnošću.

Budućnost naše djece ćemo osigurati ako im dokažemo da mogu postići dostojanstven životni standard bez potrebe za nepotizmom.

Sve što im treba jeste da budu pošteni, pravedni i obrazovani ljudi koji znaju raditi svoj posao.

Budućnost Bosne i Hercegovine ovisiće ne samo o ustavnoj reformi, sigurnosti i ekonomskom razvoju, nego i o intelektualnoj i moralnoj zrelosti njenog društva.

Principi kojima učimo našu omladinu, pouke koje izvlačimo iz historije i vrijednosti koje proživljavamo i zatim promovišemo u javnom životu, će u konačnosti odrediti hoće li putanja poslije Daytona voditi ka stabilnoj, uključivoj i samouvjerenoj demokratiji sposobnoj da stoji na vlastitim nogama.

Institucije poput Oxforda imaju jedinstvenu ulogu u tom nastojanju. Velik dio rada na usvajanju tih principa odvija se u učionicama, istraživačkim centrima i intelektualnim zajednicama.

Za bosanskohercegovačku omladinu, to se ogleda u društvima u kojima radite, studirate i kojima doprinosite.

Vaši uspjesi u inostranstvu podsjećaju nas na potencijal koji postoji unutar Bosne i Hercegovine kada se stvore prilike, uz pravedne institucije.

Vi ostajete dio tkiva koje čini našu naciju i vaše učešće je od ključnog značaja za formiranje države koju želimo izgraditi.

Na ovom raskršću moramo biti iskreni u pogledu uloga o kojima se radi.

Daytonski sporazum je otvorio put razvoja bosanske države u skladu s poslijeratnim realnostima.

Danas nas te realnosti suočavaju s drugačijim izborom.

Raskršće poslije Daytona nije apstraktan politički projekat.

To je budućnost oblikovana moralnom obavezom – prema našim građanima i prema principima pravde, jednakosti i ljudskog dostojanstva.

Hvala vam!