U okviru programa u Muzeju savremene umjetnosti Alicante (MACA) upriličeno je svečano predstavljanje umjetničke fotografije „Majka Srebrenice“, koja je ovom prilikom postala dio stalne muzejske postavke. Nakon otvaranja izložbe, program je nastavljen u Casa Mediterráneo projekcijom filma “Quo Vadis, Aida?”, kojoj je prethodilo obraćanje člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.

"Poštovani domaćini,
uvaženi predstavnici institucija Kraljevine Španije,
predstavnici diplomatskog i konzularnog kora,
dragi prijatelji Bosne i Hercegovine,
dame i gospodo,
Hvala vam što ste večeras ovdje.
Okupili smo se kako bismo odali
počast žrtvama genocida u Srebrenici i zato što imamo odgovornost da njihova
imena, njihove sudbine i istina o onome što se dogodilo nikada ne budu
zaboravljeni.
A ono što se dogodilo jeste da su
u julu 1995. godine hiljade muškaraca i dječaka u Srebrenici brutalno ubijeni
samo zato što su se drugačije zvali.
Prošlo je više od tri decenije od
tog jula, ali vrijeme nije umanjilo težinu tog zločina niti bol porodica koje i
danas žive s njegovim posljedicama.
Srebrenica ostaje otvorena rana
Bosne i Hercegovine i trajno upozorenje Evropi i svijetu.
Za mene ovo nije samo historijska
ili politička tema.
Pripadam generaciji koja je
doživjela rat i imala sreću da ga preživi.
Sjećam se zvukova granata, mirisa
baruta, mirisa spaljenih kuća i mirisa krvi.
Tokom četiri godine agresije na
Bosnu i Hercegovinu desetine hiljada ljudi izgubile su živote. Gradovi su
razarani, porodice rastavljane, a čitave zajednice protjerane iz svojih domova.
Srebrenica je bila kulminacija te
tragedije.
Mjesto koje je trebalo biti
sigurno. Mjesto koje je bilo pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Mjesto gdje su
ljudi vjerovali da će biti spašeni.
Umjesto toga, Srebrenica je
postala simbol jednog od najmračnijih trenutaka moderne evropske historije.
Teško je pronaći riječi kojima bi
se opisala bol majki koje su izgubile svoje sinove, muževe i braću.
Još je teže shvatiti kako je bilo
moguće da se genocid dogodi pred očima cijelog svijeta nad ljudima koji nikome
nisu predstavljali prijetnju.
Ali danas, kada govorimo o
Srebrenici, ne govorimo samo o tom zločinu.
Govorimo i o snazi onih koji su
preživjeli.
Prije svega govorimo o Majkama
Srebrenice. Njihova ustrajnost u borbi za istinu i pravdu postala je uzor koji
nadilazi granice Bosne i Hercegovine.
Nakon svega što su preživjele,
tražile su istinu. Tražile su pravdu. Tražile su samo da njihova djeca ne budu
zaboravljena.
Samo to i ništa više.
Zbog toga njihova poruka danas
pripada cijelom čovječanstvu.
Film koji ćemo večeras pogledati
snažno je svjedočanstvo te istine.
„Quo Vadis, Aida?“ ne
prikazuje historiju kroz brojeve i statistiku. On nas vodi među ljude.
Podsjeća nas da iza svake žrtve
stoji ime, porodica, život i budućnost koja je nasilno prekinuta.
U liku Aide prepoznajemo hiljade
žena koje su tih dana pokušavale zaštititi svoje najmilije.
Upravo zato ovaj film ostavlja
dubok utisak na gledaoce širom svijeta. Ne samo zato što govori o prošlosti,
već zato što postavlja pitanje – kakvi smo mi kao ljudi kada se suočimo s
nepravdom i patnjom drugih?
Koristim ovu priliku da izrazim
posebnu zahvalnost Kraljevini Španiji i njenim građanima na podršci Rezoluciji
Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o Međunarodnom danu promišljanja i
sjećanja na genocid u Srebrenici počinjen 1995. godine.
Ta podrška ima posebno značenje
za preživjele i porodice žrtava. Ona pokazuje da sjećanje nije pitanje samo
jedne države ili jednog naroda, već zajednička civilizacijska obaveza svih nas.
Također želim izraziti iskrenu
zahvalnost za kontinuiranu prijateljsku podršku koju Kraljevina Španija pruža
Bosni i Hercegovini više od tri decenije.
Od prvih poslijeratnih godina pa
sve do danas, vaša zemlja bila je pouzdan partner i prijatelj mojoj zemlji,
pružajući podršku izgradnji mira, jačanju demokratskih institucija i evropskom
i evroatlantskom putu Bosne i Hercegovine.
Zahvalni smo na solidarnosti koju
su institucije i građani Španije iskazivali Bosni i Hercegovini tokom svih ovih
godina.
Takvo prijateljstvo i
razumijevanje važan su temelj za daljnje jačanje odnosa između naših država i
naših građana.
Želim zahvaliti i svima vama koji
ste omogućili održavanje večerašnjeg događaja i koji doprinosite očuvanju
kulture sjećanja.
Dok budemo gledali ovaj film,
sjetimo se da iza svakog broja stoji jedan ljudski život. Nečiji sin. Nečiji
brat. Nečiji otac. Nečiji suprug.
Neka nas istina vodi, a sjećanje
obavezuje da se borimo protiv mržnje, negiranja i ravnodušnosti gdje god se oni
pojave.
To dugujemo žrtvama.
To dugujemo preživjelima.
To dugujemo generacijama koje
dolaze.
Hvala vam na pažnji."