"Poštovani domaćini,

uvaženi predstavnici institucija Kraljevine Španije,
predstavnici diplomatskog i konzularnog kora,
dragi prijatelji Bosne i Hercegovine,
dame i gospodo,

Hvala vam što ste večeras ovdje.

Okupili smo se kako bismo odali počast žrtvama genocida u Srebrenici i zato što imamo odgovornost da njihova imena, njihove sudbine i istina o onome što se dogodilo nikada ne budu zaboravljeni.

A ono što se dogodilo jeste da su u julu 1995. godine hiljade muškaraca i dječaka u Srebrenici brutalno ubijeni samo zato što su se drugačije zvali.

Prošlo je više od tri decenije od tog jula, ali vrijeme nije umanjilo težinu tog zločina niti bol porodica koje i danas žive s njegovim posljedicama.

Srebrenica ostaje otvorena rana Bosne i Hercegovine i trajno upozorenje Evropi i svijetu.

Za mene ovo nije samo historijska ili politička tema.

Pripadam generaciji koja je doživjela rat i imala sreću da ga preživi.

Sjećam se zvukova granata, mirisa baruta, mirisa spaljenih kuća i mirisa krvi.

Tokom četiri godine agresije na Bosnu i Hercegovinu desetine hiljada ljudi izgubile su živote. Gradovi su razarani, porodice rastavljane, a čitave zajednice protjerane iz svojih domova.

Srebrenica je bila kulminacija te tragedije.

Mjesto koje je trebalo biti sigurno. Mjesto koje je bilo pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Mjesto gdje su ljudi vjerovali da će biti spašeni.

Umjesto toga, Srebrenica je postala simbol jednog od najmračnijih trenutaka moderne evropske historije.

Teško je pronaći riječi kojima bi se opisala bol majki koje su izgubile svoje sinove, muževe i braću.

Još je teže shvatiti kako je bilo moguće da se genocid dogodi pred očima cijelog svijeta nad ljudima koji nikome nisu predstavljali prijetnju.

Ali danas, kada govorimo o Srebrenici, ne govorimo samo o tom zločinu.

Govorimo i o snazi onih koji su preživjeli.

Prije svega govorimo o Majkama Srebrenice. Njihova ustrajnost u borbi za istinu i pravdu postala je uzor koji nadilazi granice Bosne i Hercegovine.

Nakon svega što su preživjele, tražile su istinu. Tražile su pravdu. Tražile su samo da njihova djeca ne budu zaboravljena.

Samo to i ništa više.

Zbog toga njihova poruka danas pripada cijelom čovječanstvu.

Film koji ćemo večeras pogledati snažno je svjedočanstvo te istine.

„Quo Vadis, Aida?“ ne prikazuje historiju kroz brojeve i statistiku. On nas vodi među ljude.

Podsjeća nas da iza svake žrtve stoji ime, porodica, život i budućnost koja je nasilno prekinuta.

U liku Aide prepoznajemo hiljade žena koje su tih dana pokušavale zaštititi svoje najmilije.

Upravo zato ovaj film ostavlja dubok utisak na gledaoce širom svijeta. Ne samo zato što govori o prošlosti, već zato što postavlja pitanje – kakvi smo mi kao ljudi kada se suočimo s nepravdom i patnjom drugih?

Koristim ovu priliku da izrazim posebnu zahvalnost Kraljevini Španiji i njenim građanima na podršci Rezoluciji Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o Međunarodnom danu promišljanja i sjećanja na genocid u Srebrenici počinjen 1995. godine.

Ta podrška ima posebno značenje za preživjele i porodice žrtava. Ona pokazuje da sjećanje nije pitanje samo jedne države ili jednog naroda, već zajednička civilizacijska obaveza svih nas.

Također želim izraziti iskrenu zahvalnost za kontinuiranu prijateljsku podršku koju Kraljevina Španija pruža Bosni i Hercegovini više od tri decenije.

Od prvih poslijeratnih godina pa sve do danas, vaša zemlja bila je pouzdan partner i prijatelj mojoj zemlji, pružajući podršku izgradnji mira, jačanju demokratskih institucija i evropskom i evroatlantskom putu Bosne i Hercegovine.

Zahvalni smo na solidarnosti koju su institucije i građani Španije iskazivali Bosni i Hercegovini tokom svih ovih godina.

Takvo prijateljstvo i razumijevanje važan su temelj za daljnje jačanje odnosa između naših država i naših građana.

Želim zahvaliti i svima vama koji ste omogućili održavanje večerašnjeg događaja i koji doprinosite očuvanju kulture sjećanja.

Dok budemo gledali ovaj film, sjetimo se da iza svakog broja stoji jedan ljudski život. Nečiji sin. Nečiji brat. Nečiji otac. Nečiji suprug.

Neka nas istina vodi, a sjećanje obavezuje da se borimo protiv mržnje, negiranja i ravnodušnosti gdje god se oni pojave.

To dugujemo žrtvama.

To dugujemo preživjelima.

To dugujemo generacijama koje dolaze.

Hvala vam na pažnji."